Mikrotransakcije označavaju mogućnost trošenja stvarnog novca u igri u zamjenu za virtualnu valutu koja vrijedi samo u toj igri. Na taj način igrači/ice dobivaju mogućnost da kupe bolja oružja, bolje kostime, više života i druge mogućnosti zbog kojih brže prelaze igru ili budu zamjetno jači/bolji od drugih protivnika za vrijeme online igranja. No, to da budeš bolji i jači ne mora biti jedini razlog kupovanja dodatnih stvari i provođenje mikrotransakcija. Nekada su te dodatne stvari koje se kupuju samo estetske naravi, kao dodatna odijela, boje, vozila, avatari, koji ne čine nikoga boljim ili većom prijetnjom u online igranju.

Mikrotransakcije su jedna od onih ponuda u svijetu video-igara koja je na meti kritika već dugo vremena. Iako je započela jače pojavom mobilnih igara (igara na mobitelima), prve naznake mikrotransakcija nalazimo u igri The Sims 2 koja je izašla 2008. godine. Nakon toga se mogućnost kupovanja raznog dodatnog sadržaja u igri (nakon što ste igru već kupili ili preuzeli besplatno) pojavila u igrama kao što su Farmville na Facebooku, te na mobitelima u igrama kao što su The Simpsons: Tapped Out i Clash of Clans.

Zbog uloge mikrotransakcija, neke igre mogu biti pay to win (u prijevodu ”plati da pobijediš”, igre u kojima dodatnim trošenjem novca postajete bolji i jači u online igranju od drugih koji nemaju dodatnog novca za trošenje na te iste stvari, kao što su oružja). Također, neke se igre zovu freemium, što je kombinacija riječi free i premium, a označava igre koje su besplatne, no za dodatne sadržaje u igri, kao nove razine, nova oružja, micanje oglasa, morate platiti određeni iznos.

Zbog lakoga načina trošenja novca u pojedinim mobilnim igrama (a i igrama na računalu ili konzolama) gdje djeca mogu samo kliknuti i potrošiti veliku količinu novaca (ukoliko uređaj već ima podatke o kreditnoj kartici), veliki je rizik od novčanoga gubitka za mnoge roditelje, i to je jedna od glavnih briga današnjice koja se tiče mikrotransakcija.