Na ovom stupnju sam uvjeren da me Zlatko jako cijeni i ciljano daje (uvaljuje) igre koje su zahtjevne za pisanje smislene recenzije. Svatko može napisati opsežnu recenziju o nekom nogometnom manageru (bačena rukavica Andreju) ili popularnoj igri, no teško je napisati kvalitetnu recenziju za sadržaj koji morate istraživati pomoću (e sad molim da oni slabog srca i maloljetni ne čitaju s obzirom da slijedi čisti horor) pomoću druge stranice googla.

Tko ili što je Aluna?

O samom liku ne možemo pričati bez da otvorimo temu autorke iste.

Glumica Paula Garces rođena je u Kolumbiji, ali kao jako mlada odselila u Ameriku, točnije istočni Harlem. 1995. godine je uz Michelle Pfeiffer glumila lika Alvina (ne kao chipmunk Alvin nego se čita kao Albina, ali Alvina) u Dangerous Minds (”opasne misli” po naški, ili ako i dalje ne zvone lampice… Coolio – Gangsta’s Paradise). Poznata je i po ulogama u Clockstoppers, Man of the House, CSI: Miami, On My Block, The Shield, Law & Order: Special Victims Unit, The Sopranos, Oz, Devious Maids, Guiding Light, Harold & Kumar serijal itd. Za vrijeme Comic-Cona, gdje je promovirala jedan od Harold & Kumar filmova, primijetila je da unatoč velikom broju latino publike, broj latino likova među herojima je jako nizak. Umjesto da krivi državu i HDZ, stvorila je Further Lane Production kako bi izbacila limitirani run stripa sa latino superheroinom Aluna. 2011. lik Alune je pretvoren u playable hero u HON-u (Heroes of Newerth). Za one koji ne znaju, HON je kao i LOL (League of Legends) proizišao iz originalne DOTA koja je bila u to vrijeme samo mapa u Warcraft 3. No LOL je imao par boljih odluka dok je HON izlaskom DOTA2 još više izgubio na važnosti.

Paula je bila aktivno uključena u razvoj lika i dala joj glas. Trebala je izabrat LOL…lol. Ovaj drugi lol je kao smijem se. Kreativa na max.

2014. godine je uz Sekretagent Productions i Allegory Media produciran je Aluna comic book serijal u 4 nastavka. Na prvu možda ne zvuči impresivno, ali Sekretagent (nije krivo napisan) su pisali scenarije za filmove, reklame i videoigre. Onaj dio koji najviše zanima GOODGAME publiku je da su prethodno radili na raznima Assassin’s Creed i Prince of Persia naslovima te Batman: Arkham Origins. No, nažalost, igra koja je napravljena 2019. i koju u ovoj recenziji obrađujemo, gameplayom apsolutno ne sliči maloprije navedenoj trojci.

Što se gameplaya tiče, ova igra je, kao i mnoge prije, i koje će doći nakon nje, inspirirana Diablom, El Diablo, El Diabloooo…. Prekasno za eurovision reference? Da sam napravio recenziju na vrijeme vjerojatno bi se netko i nasmijao. Ovako debelo kasnim, kao i ova igra u segmentu gameplaya. Sve je već viđeno, samo u odnosu na objekt inspiracije, u ovoj igri je sve svedeno na minimum. S obzirom da SWITCH nema miš, lijevim analogom upravljate Alunom dok desnim izbjegavate napade (DODGE). Ostale sposobnosti možete mapirati na neku od tipki i presonalizirati sve da odgovara vašem stilu. Borba je jednostavna, a protivnici ne baš bistri. S obzirom da HEAL ne troši apsolutno nikakve resurse nego ima samo svoj relativno kratki COOLDOWN, prolazi i taktika napada, bijega, heal i tako dok ne porazite protivnika. Igri u bilo kojem trenutku možete promijeniti težinu. Mehanika je u rangu sa našim zakonima pa valja i te rupe ispuniti za sebične ciljeve. Na težoj razini su naravno protivnici snažniji, ali itemi koju dropaju su puno bolji. Kao i kod ostalih Diablo inspiriranih igara, i tu je prisutan LVL UP sistem, pa sve što trebate je malo grindati i držati na hard kod običnih protivnika, a kod BOSS likova vratiti na normal.

Dropovi se svode na gold, weapon i armor. Oružja i oklopi dolazi u tonu oblika. Od sjekira, bodeža, mačeva, koplja, pištolja, viteških oklopa, metal bikinija, štitova, pomidor sadnice…Ima svega i čak su podijeljene u par rangova rijetkosti. Nažalost većina toga će kod prvog trgovca biti unovčena. Kroz moj playthrough su se nekako ranged oružja pokazala praktičnijim a koristio sam samo iteme najveće rijetkosti, ostalo šverc komerc.

Sposobnosti su rangirane u 3 stabla koja možete paralelno razvijati (melee, ranged i magic), no svaki LVL dobijete samo jedan point za investirati. Sposobnosti mogu biti aktivne sa cooldownovima, pasivne od kojih uvijek imate benefit, te pasivne koje vam moraju biti izabrane u jedan od dva slota da bi njihov efekt bio aktivan. Bez brige, za ne preveliku cifru golda možete resetirati sva stabla. Čak bi rekao da je povoljno. Aluna ima puno atributa. Opaska perverznjacima, ne radi se o atributima koje sam spominjao u svojoj prvoj recenziji (FF Crystal Chronicles), nego attack, defence i taj đir. I moram priznati da nisam previše brinuo za većinu. Bitno je da tip napada za oružje koje koristite ima visok broj (primjerice, ranged attack) a ostalo gledate nekakav relativni odnos kad god se mislite zamijeniti sa itemom koji ste našli kroz napredak u igri.

Mape iako su različite jedna od druge, daju nedovoljno raznolikosti. Čak u nekim trenutcima nisi siguran vrtiš li se u krug unutar jedne lokacije koliko su neki dijelovi reciklirani. MINIMAP je skoro pa beskoristan, a kompas apsolutno beskoristan. Putevi su slični labirintima iz dječjih časopisa pa vam ne pomaže puno kad vam pokazuje da ideš na sjever. Jer prethodno moraš malo na jug, pa na istok, pa opet jug, pa na zapad, pa sjever. Spadam u kategoriju igrača koji vole istražiti svaki kutak. Volim znati gdje je krivi smjer, pa da nastavim njime do kraja i onda tek nazad na glavnu radnju. Sidequesting 4 ever.

Igra koristi kulturu Inka za inspiraciju, i iako je vidljiva kreativna crta, smatram da je nedovoljno iskorišteno, te sam grafički stil nije dovoljno detaljan da bi došlo do izražaja. Općenito igra izgleda ”staro” i ne baš lijepo. Osim kad su cut-scenes. Onda se pojave animirani paneli iz stripova, pa na trenutak mislite da igrate neku drugu puno bolju igru. Od okoline, do protivnika, glavnih likova… sve je nekako ”MEH”.

Priča, odnosno njezina realizacija također nije briljirala. Smatram da puno više potencijala ima izvorni materijal. U kratkim crtama: Radnja je 16. stoljeće Kolumbija, a Aluna je plod ljubavi (burne noći) između božice Pachamama i španjolskog (ne nogometnog) kapetana Francisco Cortes. Frane je inače bio frendina sa Kolumbom. Pachamama se žrtvuje kako bi spasila svijet (ili bar dobar komad istog) od meteora koji je padao na zemlju, a njezino tijelo se raspadne u krhotine nalik na dragulje. Kako to biva sa draguljaliziranim ostacima bogova, i ove krhotine posjeduju veliku moć. Onaj najmoćniji koji je ujedno i doslovno srce Pachamame posjeduje Aluna dok su svi ostali bog zna gdje. Odnosno ne zna. Vaša avantura se sastoji od traženja krhotina i borbe protiv onih koji ih također traže kako bi pokorili ostale.

Na koncu kada sve zbrojimo, teško mi je preporučiti ovaj naslov. Izvorni materijal ima potencijala, strip paneli koji su ubačeni u narativ izgledaju odlično. Igra je ubacila dovoljno različite opreme za glavnog lika, te ima dovoljno spellova za prilagoditi svom stilu igre. Sve je tu, ali nije povezano i iskorišteno kako treba. Frame rate redovito pada u zone glavobolje i nelagode za oko, svijet i likovi su nedovoljno detaljni, izgleda zastarjelo i puno boljih opcija postoji na PC ili konzolama, dok argument ovog naslova da je DIABLO u handheld obliku pada u vodu jer imamo DIABLO na Nintendo Switchu.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.