Image Alt

Kuvo TV

Sonic Frontiers

INFO BOX

  • DEVELOPER: Sonic Team
  • PUBLISHER: Sega
  • PLATFORME: Nintendo Switch, PlayStation 4, PlayStation 5, Xbox One, Xbox Series X/S, PC, Nintendo Switch
  • ŽANR: Platformer / Akcijska avantura
  • DATUM IZLASKA: 8. studenoga 2022.
  • PLATFORMA NA KOJOJ JE IGRA TESTIRANA: PS5

U zadnje vrijeme se čini da svake godine, uz razne sportske simulacije, dobivamo i barem jednu Sonic igru. Ova je ipak malo posebnija, prvenstveno zbog toga što se ne radi o reizdanju ili remakeu, pa ni klasičnom 2D gameplayu kojeg fanovi Sonica najviše vole, već o novom i hrabrom pokušaju Sonic Teama i Sege – a to je smještanje Sonica u open-world. Pokušaj pomirenja iznimne brzine koju Sonic ima, i klasičnih staza sa istraživanjem, skupljanjem i boss bitkama, koje neodoljivo podsjećaju na mješavinu Death Strandinga i Elden Ringsa, izlet je koji je kao i sam Sonic, pristupačan, zabavan, ali hektičan i ponekad izvan kontrole.

Priča igre nepobitno zadire u međudimenzionalne svjetove. Dr. Robotnik, koji je neizbježno antagonist i ove Sonic igre, odlazi do Starfall otoka kako bi ukrao moćnu tehnologiju nepoznatih, ali poprilično opasnih bića. Tamo susreće njihov portal koji vodi u takozvani Cyber Space, gdje i završi nakon što se AI biće (koje je stvorio Dr. Robotnik) Sage prepadne od obrambenih jedinica koje su počele braniti portal pa Sage na taj način spasi Robotnika. Nakon što su Chaos Emeraldsi počeli pojavljivati na Starfall otocima, Sonic i ekipa odluče posjetiti otoke i vidjeti u čemu je problem. Igra počinje sa polukataklizmičkim događajem u kojem Tails i Amy završe u tom opasnom Cyber spaceu, a Sonic se uspijeva izvući i kreće u avanturu po spomenutim otocima i u ”stvarnom” svijetu, kako bi spasio svoje prijatelje, a i Chaos Emeraldse. Na putu će prvenstveno stajati Titani, posebna velika bića koje šalje Cyber space, a po putu Sonicu stoji i spomenuta Sage koja pokušava izbaviti dr. Robotnika.

Nekako je ta premisa stvorila od lokacija u kojima igramo, navodno u ”stvarno svijetu”, popriličnu pustoš. Skromno zelenilo, puno planina, nizina, močvara, tamnog neba i raznih digitalnih bića i titana koji vrebaju na svakom koraku čine ovu igru neočekivano mračnom, ali i – siromašnom. Sve prijašnje gameplay prezentacije držale su me u nevjerici da će igra baš tako izgledati – bez vesele glazbe, bez životinja, drugih bića i zamamnih krajolika, sve orkestrirano tome da Sonic samo trči, visi, udara, nalazi kristale, ključeve, pa čak u jednom trenutku i peca. Da, postoji cijela mini-igra pecanja u igri, kao i par ptica koje okolo lete, ali to je to od svog živopisnog aspekta igre. Ovakve atmosfere ne bi se posramio ni Kojima i njegov Death Stranding.

A po gameplayu i što se od nas i Sonica očekuje u igri konstantno mi je na pamet padao Elden Ring. Nikako po žanru, pa ni kvaliteti, pa ni gameplayu, ali ima nešto slično u tome da kroz razne lokacije samo ideš od bitke do bitke, pronalaziš neke čudne aktere i skupljaš razne relikvije. Također i skupljaš nove sposobnosti za sebe pa se vraćaš na neke druge neprijatelje za koje nisi bio dovoljno jak i krećeš u nove bitke, čime je igra dobila i naglašene RPG elemente što se zasigurno nije očekivalo. OK, prije nego što naljutim fanove i Death Strandinga i Elden Ringa za ove paralele, ipak je bila potrebna neka usporedba, pogotovo jer su developeri uspoređivali igru sa Zeldom, što je puno dalje od istine (izuzev pecanja).

Što se tiče samoga igranja unutar tih okvira, mora se priznati da je ovo možda i najispoliranija Sonic igra ikad što se tiče kontrola. Naime, kroz igranje po ovome pustom open-worldu, gdje svako malo otkrivate nove lokacije na mapi i rješavate razne logičke zagonetke ili platformske izazove da te dijelove nove otključate i učinite ih vidljivima na mapi, aktiviranjem određenih portala ulazite u standardne brze i šarene Sonic levele smještene u Cyber Spaceu koji su napravljeni fantastično. Sonic tamo trči, skače, napada, grinda po rampama, hvata crvene zvijezde, ringse, sve što čini Sonic igru, barem u 3D-u. Uz njih, još ugodniji i bolji su klasični 2D leveli koji su toliko dobro napravljeni da bi bez problema mogli napraviti jednu novu igru u tom stilu, za sve one koji ipak zaziru od modernih pokušaja i žele klasičnog Sonica. I tu se pokazalo da se ima puno potencijala. Svi ti leveli su dosta zabavni i unatoč Sonicovoj brzini i tom naslijeđu percipiranja 3D Sonica kao nemogućim za kontrolirati, ovdje je obavljen super posao. Igrivost je, uzevši sve u obzir, na možda najvišoj razini što se tiče Sonic igara zadnjih desetak godina.

Izuzev tih dijelova, sve drugo vezano za open-world također donosi puno izazova i zabave. Ako izignorirate pustoš i donekle osjećaj nedovršenosti igre  koji ta pustoš donosi (bez obzira što je ta pustoš obrazložena kroz priču igre), vidjeti ćete zapravo svijet u kojem prvi put Sonic ima bitke, pogotovo boss bitke, koje nadilaze klasični platfomer i ulaze u domenu akcijske avanture. Borbe s Titanima izgledaju dosta dobro, maštovito su dizajnirane i načini pobjeđivanja ovih bića su raznoliki, izazovni, ali što je najbitnije-zabavni. Doduše, Sonic više nije jednostavni lik sa par poteza i karakteristika. Jedna od većih novih sposobnosti je Cyloop potez. Ukratko, pokretanjem posebnoga traga iza sebe i svojim trčanjem, Sonic stvara rkugove koji drastičnije napadaju protivnike ili aktiviraju određene predmete. Simpatično je da s tim Cyloopom možete sa Sonicom napraviti simbol beskonačnosti i s time dobivate kratki power up s kojim Sonic neko vrijeme može iznimno brzo trčati. Za slučaj da vam kontrole ipak  nisu dovoljno dobre ili vam je reakcija Sonica na komande prejaka, igra omogućuje razna podešanja tih kontrola, Sonicove brzine, ubrzanja i slično. Ja se u to nisam puno upuštao, jer sam bio zadovoljan s početnim postavkama.

Problem kod smještanja Sonica u open-world jest da kod njega, zbog njegovih specifičnih sposobnosti, okoliš pun platformskih elemenata izgleda puno više usiljeno nego kod nekih drugih likova. Ratchet i Clank, ili na primjer Spyro, svi oni funkcioniraju unutar lokacija koje imaju neke dijelove na kojima likovi skaču i nešto što pucaju. Naravno, i kod njih je dosta nekih predmeta koji su tamo samo zato da oni iskažu svoje sposobnosti, ali čak se i Mario, u raznim iteracijama, mijenjao sa svojim novim sposobnostima i dodatnim gameplay mehanikama, a pruža novo/staro Mario iskustvo. Kod Sonica je ipak previše pustih lokacija koje samo ima instalirane railove i prstenja, kao i bumpere za skakanje koji jednostavno odskaču od svega. Kada to ”sve” nije ni toliko maštovito napravljeno, često imamo osjećaj da igramo u Sonic simulatoru. Super izvedenom Sonic simulatoru, ali svejedno simulatoru bez nekog koherentnijeg i maštovitog dizajna levela. Iako nekad i tamo skakanje i trčanje je tako prekrasno i dinamično napravljeno.

No, Sonic donosi puno izazova, možda i previše što se tiče nekih sporednih itema koje skupljamo i na koje brzo zaboravljamo. Toliko je ključeva, kristala, srdašca, riba i raznih drugih stvari koje koristimo za upgrade, ali i za samo otključavanje dodatnih trofeja ili otkrivanja nekih dijelova mape koji nam nisu bitni za napredak. To što je toga malo previše ili je pomalo zbunjujuće kad uzmemo u obzir da je sve u open-worldu, ne znači da neki iskusniji igrači/ice neće naći zadovoljštinu u ovoliko sadržaja. Ono što je bitno jest da je dostupna igra i zabavna i za ozbiljnije i za one koji ne misle skupiti sve.

Šteta je što, unatoč tom sadržaju i izletu u open-world vode, i uz ovaj kvalitetan gameplay i kontrole, Sonic ne nudi neku raznolikost. Naime, nakon svega par sati igre postaje jasno da igra prati konstantno isti model u kojem Sonic na novoj lokaciji trči okolo, rješava zagonetke raznog tipa koje ste već vidjeli, pobjeđuje par neprijatelja, skuplja iteme, otključa novu Cyberspace stazu i nakon nekoliko pokušaja obavi i taj dio i kreće u bitku sa Titanom ili nekim drugim bossom. I onda opet i opet sa fragmentima priče koje se otključavaju po putu. Priča po sebi ne donosi puno novoga niti toliko nepredvidivoga, ali pokreće igru i ima dovoljno noviteta i zanimljivosti vezanih za tu novu prijetnju da vas drži zainteresiranima. I, da budemo jasni, iako vesele glazbe ponekad, izuzev Cyber space levela, nedostaje, glazba koja jest tu s nama kroz open-world je također dobra, iako nije možda ona na koju smo navikli. Tu je i puno sitnica koje referiraju na prijašnje igre, odnose likova, pa čak i na popularne nove filmove, a to ostavljam fanovima za otkrivanje. Kao i većinu igre koja nepobitno donosi natprosječno kvalitetan platformerski proizvod, unatoč tome što nas prati osjećaj nedovršenosti igre.

Čini se da je formula tu. Sonic može biti relevantan kao naslov smješten u open-world, a zadržati dio klasičnog gameplaya. Dobro dizajnirane kontrole, novi potezi, napredovanje i nadograđivanje lika, fluidnost pokreta i poprilično dobar sveukupan osjećaj igranja je nešto što treba igra zadržati. Netko bi svakako u svijetu gaming industrije pohvalio programere i rekao ”super, sad ajte u idućih godinu-dvije napraviti igru od ovoga”, jer koliko god Frontiers pokazuje svu snagu i potencijal novoga Sonica toliko još uvijek pokazuje da je teško za ovakvoga Sonica stvoriti prostor i mjesto koje mu prirodno odgovara. Možda će, nakon ovoga koraka, novi naslov donijeti sve to što nedostaje, riješiti se ponekih bugova koji brze borbe i bjesomučno skakanje nose ponekad sa sobom, i stvoriti jedan prigodniji svijet i izazove za Sonica, sa možda nekim novim dodatnim elementima u gameplayu.

Sonic Frontiers je najbolja Sonic igra u 3D-u, a da bude jedna od najboljih igara godine, trebati ćemo još malo pričekati. A moguće je da je Segi ovako nešto dovoljno, mnogim fanovima, pa tako i meni, u ovom trenutku jest. I to je isto u redu.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.