Na prvi pogled, sve ove japanske horor igre (J-horror) izgledaju isto i imaju slični gameplay loop. Ipak, vrag je u detaljima. Ako uspijete igrača privući svojom pričom i atmosferom, postoji šansa da će zažmiriti na činjenicu da igra nešto što je već igrao. Međutim, igrajući novi dio u serijalu BrokenLore – Don’t Watch – sve o čemu sam mogao razmišljati jest da sam ovo već igrao u nekom drugom obliku.

Radnja za svog subjekta uzima usamljenog mladića koji se, takoreći, izolirao od vanjskog svijeta u svojem malom stanu – ne izlazi van, ne baca smeće, naručuje hranu izvana i traži da mu se ostavi pred vratima, od roditelja moli novac za stanarinu i nema posla. Sve što radi je igranje igara i čitanje mangi. Ako ste imalo upoznati s japanskom kulturom, sigurno ste došli u doticaj s terminom hikikomori – što opisuje sve karakteristike lika koje sam nabrojao. Igra pokušava približiti takav stil života igračima, ali u horor lokalitetu, predstavljajući svaki doticaj s osobom izvan njegovog stana kao horor segment.

Estetski i što se gameplayja tiče, igra podsjeća na serijal igara developera Chilla’s Art, koji su se prvi proslavili kratkim J-horror igrama na Steamu. Igre su to raznovrsnih kvaliteta, a počele su skromno da bi svaka iduća bila dulja i kompleksnija. S obzirom na to koliko ih ima, i koliko su različitih lokaliteta i priča zahvatili, teško je ne usporediti nešto poput Don’t Watch s njima. Ovo sve jesu u neku ruku simulatori hodanja, ali razlika je što Don’t Watch ima još sporiji i monotoniji pristup. Brzina hodanja je iznimno spora, tijek radnje sporo teče i uvod traje predugo s obzirom na to da igra sveukupno traje otprilike 50 minuta. Igra ima par trikova u svom rukavu, mora se priznati, a najbolji je kad se cijela estetika igra odjednom promijeni iz realistične grafike u low-poly PSX stil. Taj dio igre krije većinu gameplayja koji se uglavnom sastoji od hodanja kroz labirinte i bježanja od čudovišta. Ništa posebno, ali audiovizualna prezentacija znatno je zanimljivija od onog što sam igrao prije pa me ulovilo nespremnog i razveselio sam se na par minuta dok nisam otkrio da je to sve što igra ima za ponuditi u tom dijelu.

Nije da ostatak igre izgleda loše, dapače dosta je dobro, ali taj jedan mali stan i hodnik brzo dosade, a priča koja se odvija u ta četiri zida baš nije vrijedna spomena. Brzo ćete pohvatati da je igra zapravo metaforičan pristup životu jednog hikikomorija, i da su neprijatelji s kojima se susrećete zapravo osobe iz njegovog života, a glavni je neprijatelj društvo, odnosno društvena očekivanja. Sam narativ nije loš, niti se čini kao da osuđuje ljude u takvim situacijama, čak štoviše – čini se da pokušava pomoći, ali ne znam hoće li ovo ikoga uvjeriti.

Na kraju dana, ovo je još jedno kratko horor iskustvo koje će ljubitelji žanra progutati brzo i nikad više osjetiti potrebu za ponovnim igranjem, a čar horor igara upravo je u tome da im se želite vratite, unatoč tome što vas zastrašuju. Don’t Watch pretendira na nešto veće i upečatljivije, ali korak je iza svojih suvremenika i ako iduće BrokenLore igre ne pokušaju nešto novo, postoji velika šansa da će ostati zaboravljene.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.