Imam osjećaj da je ovo već n-ta recenzija u kojoj se hvatam lovecraftian horor igre, ali kad me baš takve priča privlače – što ja tu mogu? Ako išta, ovo barem nije „walking simulator“ u prvom licu koji pretendira da je strašniji nego što jest. The Horror at Highrook uzima obličje tabletop igre čije igralište podsjeća na ono iz Cluedo franšize. Naime, priča je takva da je četvero istražitelja okultnoga uposleno da istraži nestanak cijele jedne plemenite obitelji te se sastanu u vili obitelji gdje ih brzo zapadnu duhovi, monstruozne kreature, hrpa starih pisama i dokumenata, i stari crni mačor – Mr. Tubbs!

Ono što pred sobom kao igrači cijelo vrijeme imamo jest dvodimenzionalan tlocrt cijele vile, raspoređen po sobama – od kojih svaka ima svoje ime i funkciju – a likove kontroliramo kao figurice u društvenim igrama – pomičemo ih u sobe u kojima želimo da učine akciju, bilo to pretraživanje arhiva, izučavanje novog recepta u laboratoriju, istraživanje podruma za zabačenim kutijama, lovljenje divljači u šumi kraj vile i još mnogo toga.

Svaki od četiri lika kojima raspolažemo ima specifične karakteristike te se ne mogu svi likovi uposliti u svakoj sobi. Scholar Vitali skloniji je istraživanju arhiva, rješavanju zagonetki i tumačenju snova, dok je Atticus Hawk, npr., njegova potpuna suprotnost te je kao takav skloniji fizičkim poslovima poput lova, iskopavanja i radu sa strojevima. S obzirom na to da je mnogo više soba od likova, bitno je likove rasporediti na optimalan način tako da svak’ svat obavlja što mu najbolje odgovara. U svemu tome pomažu i raznorazne nadogradnje koje ćete pronalaziti svugdje i koje će vam davati dodatne bodove za određenu vještinu u određenoj sobi – tako da i likovi koji nemaju vještinu lova, mogu loviti uz nadogradnju, s time da su te nadogradnje često potrošne i bolje ih je čuvati za situacije kad stvarno nemate alternativne opcije. Iz tog pogleda, igra je stvarno zarazna jer ćete si stalno govoriti: „Hmmmm, još samo jedna soba!“

Igra također ima ciklus dana i noći, s time da nema ograničenja u koliko dana morate završiti igru, ali na određenim danima stižu vam paketi i novine izvana tako da je bolje ne žuriti se. Uz to dolaze i problemi, naravno, jer svi su likovi ljudi i kao takvi skloni su gladi, umoru, ludilu i ozljedama. Morat ćete ih slati na spavanje kad postanu preumorni, nahraniti ih kad su gladni itd. itd. Crafting sistem iznimno je jednostavan i svi ti statusi zapravo kao da su više način produljivanja igre negoli da imaju kakvu korist. Ni u jednom trenutku nisam bio u opasnosti od smrti, a svako spavanje i hranjenje me više iritiralo jer je značilo trošenje par minuta koje bi se inače moglo potrošiti na istraživanje priče.

Neprijatelja je mnogo, ali svi funkcioniraju na isti način kad se jednom pojave, a to se uglavnom događa nakon što dođete u doticaj s nekim duhom ili dovršite ritual potreban za nastavak igre. Svaki neprijatelj neka je vrsta nadnaravnog bića koja iznikne u određenoj sobi i tamo stoji dok god ga se ne riješite, ili ako je tajmirani neprijatelj, dok mu ne istekne vrijeme. Borbe kao takve nema, već će za suzbijanje neprijatelja biti potrebna određena razina neke vještine, ovisno gdje se pojavi, i riješit ćete ga se jednako kao što biste istraživali tu sobu. Jedine posljedice koje možete iskusiti su povećano ludilo ili lakše ozljede. Kao što sam već rekao, jako je teško doći do toga da ste u stvarnoj životnoj opasnosti, i sve te prepreke su više smetnja negoli prijetnja. Ipak, ima tu određenog osjećaja postignuća kad pobijedite, pogotovo jer često iza sebe ostavljaju resurse potrebne za povećanje razine vještina.

Audio-vizualna podloga impresivna je već na prvi pogled iako se ne bih protivio da je soundtrack nešto opsežniji. Dobar je, ali ima trenutaka tišine kad odsvira neka skladba pa atmosfera malo splasne, a dosta se skladbi i ponavlja. Stripovski štih likova super je pogođen i svaki je lik različit od drugoga, karakterno i vizualno, te se nijedan ne osjeća kao copy-paste drugog, a svaki dolazi sa svojim posebnim side-questom – koji su u potpunosti izborni sadržaj – koje preporučam riješiti jer em nisu naporni, em vam otvaraju više priče. Vremenski efekti pogotovo su dobro napravljeni s obzirom na način na koji se prikazuju na tlocrtu i mijenjaju njegovo osvjetljenje i boje.

Sve skupa kad se sagleda, ovo je vrlo impresivna igra za indie naslov koji dolazi od solo developera te pokazuje potencijal za nešto stvarno veliko u budućnosti. Igra je možda malena na papiru, ali za cijelo putovanje meni je trebalo skoro 10 sati, a čak i bez nekog posebnog replay valuea, toplo bih preporučio da isprobate ovu igru. Ako ste fanovi tabletop igara, onda ste definitivno u niši koju je developer zamislio i nikako je ne biste smjeli propustiti.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.