U slučaju da niste igrali Lost in Random, prvu igru u serijalu iz 2021. godine, ne morate se brinuti oko toga hoćete li razumjeti što se događa u ovom nastavku jer ovo je, u svakom pogledu, samostalni naslov koji iz prve igre preuzima samo vizualni stil i nekoliko likova. Dok je prva igra bila punokrvna akcijska avantura iz trećeg lica, The Eternal Die uzima drugačiji pristup, onaj nešto popularniji u zadnjih par godina, a to je roguelite, odnosno roguelike. Ne znam točno koja je igra inicijalno odgovorna za ovakav boom takvih igara u zadnje vrijeme (možda The Binding of Isaac?), ali trebate napraviti nešto uistinu posebno da biste se istaknuli od svojih vršnjaka u ovom vremenu, a The Eternal Die ne čini puno toga da se istakne već ponavlja uspostavljenu formulu koja se pokazala uspješnom.

Priča počinje s kraljicom Aleksandrom, negdašnjom vladaricom kraljevstva Random, koju je zli vitez Mare zarobio u crnu kocku te ju tjera da prolazi kroz njegove ubojite igre kako bi na kraju došla do njega i porazila ga. Igre su u ovom slučaju zapravo četiri različita ambijenta, svaki sa svojim posebnim arsenalom neprijatelja, kroz koja moramo proći odjednom, bez checkpointova, pobijediti bosseve i na kraju Marea kako bismo otključali izlaz iz crne kocke. Priča me nije bogznašto privukla, a način na koji je izvedena čini se kao da je namjerno stavljena u pozadinu kako bi oslobodila put za što više akcije. Tu i tamo ćete naići na nekog lika koji će vam opisati svoju prošlost ili neki detalj iz kraljevstva, kao što će se i sama Aleksandra prisjećati događaja iz djetinjstva, ali sve se na kraju svede na nekoliko linija dijaloga koja nemaju znatnu važnost za daljnji tijek radnje, a sam kraj izrazito je antiklimaktičan te nisam osjećao nikakvu posebnu vrstu zadovoljstva.

Unatoč tome, gameplay je stvarno izvrsno odrađen i vukao me da nastavljam igrati i da postanem što bolji. Borba je fluidna, zabavna te zahtijeva mnogo koncentracije jer će vam ekran često biti prepun neprijatelja, letećih projektila i raznih zamki, a sa svim ćete se morati suočavati istovremeno. Prvih 5-6 prijelaza završit će tragično i katastrofalno, ali svakim ćete prijelazom sakupiti dovoljno resursa koje ćete u lobbyju moći iskoristite za nadogradnje oružja i pasivnih vještina da vam idući prijelaz bude lakši. Neću reći da igra ikad postane uistinu laka, ali s vremenom ćete biti sigurniji u sebe, a promjena pristupa prema određenim bossevima i neprijateljima je nešto što ćete brzo pohvatati i jedva ćete čekati da probate nešto novo u idućem prijelazu.

Sustav nadogradnji funkcionira tako da nakon svakog odrađenog sukoba s neprijateljima, dobijete nagradu na odabir – nekad će to biti novac, povećanje životne energije, resursi za nadogradnju pasivnih vještina, ili resursi za nadogradnju aktivnih vještina koje su aktivne samo tijekom trenutnog prijelaza. Nakon svake smrti, vratit ćete se u lobby i zadržat ćete resurse koje ste pronašli te ćete moći odlučiti želite li ih investirati u npr. dodatnu regeneraciju tijekom prijelaza, popust u trgovini, povećanje štete koju nanosite neprijateljima itd., ili u nadogradnju oružja. Osobno sam našao najviše efikasnosti u maču, ali luk i strijela, kao i koplje, nisu loše alternative – jedino je buzdovan bio apsolutno beskoristan i nezgrapan za borbu, ali možda će vama baš on odgovarati. Igra dopušta mnogo kombiniranja i eksperimentiranja s oružjem i vještinama što ju čini zabavnom unatoč ponavljajućim razinama i neprijateljima.

Osim svog oružja, na raspolaganju imate i kartu koja vam daje određeni efekt, kao što je zaustavljanje vremena na sekundu-dvije, riganje vatre, pozivanje udara munjom itd., a svako korištenje plaćate energijom koju skupljate pobjeđivanjem neprijatelja. Karte nemaju toliko mjesta u ovom svijetu, činilo mi se, te se doimaju kao da su ubačene jer su, eto, popularne kod drugih igara. Kažem to jer igra ima veliki fokus na kockama i društvenim igrama vezanima uz kocku, a karte se nigdje ne spominju izvan tog elementa. Uz nju, imate i svoju vjernu kocku na raspolaganju koju nosite kao ruksak te njenim bacanjem nanosite štetu neprijateljima. Količina štete ovisi o broju koji dobijete nakon njenog pada što mi se jako svidjelo kao dodatni element sreće u gameplayju, a postoji mogućnost da dobijete nadogradnje koje, npr. stvore lokvu otrova kad dobijete 3 ili 5 na kocki, pa kad to kombinirate s dodatkom koji zapali neprijatelje kad dobijete 2 ili 6 – možete skoro svaki broj učiniti smrtonosnim. U tom pogledu, kocka je neizostavan element borbe u kojem sam možda najviše i uživao.

Lokaliteti koje igra predstavlja sastoje se od ruševnog dvorca, močvare, zaleđene tvornice i paklenog podzemlja, ali unatoč tome što svaka lokacija ima drugačije osvjetljenje i paletu boja – kao i neprijatelje, odnosno bosseve – imao sam dojam kao da igram jedno te istu razinu, samo s drugim filtrom. Sve funkcioniraju na jednak način i u svima se nalazi isti tip soba/događaja: borbe s neprijateljima, prodavač, igra na sreću, soba sa zamkama, soba s Aleksandrinim sjećanjem i boss. Nema iznenađenja, i osim raznolikosti u neprijateljima, nisam osjetio da se išta promijenilo.

Kad se igra sagleda u svojoj cijelosti, zapravo je jako malena i možete ju prijeći u svega sat vremena, a jedino što ju produljuje jest taj roguelite element ponavljanja. Međutim, jednom kad sam prošao zadnjeg bossa, uopće nisam imao želju vratiti joj se. Otprilike desetak sati će vam trebati za jedan puni prijelaz, osim ako vas ne zadesi luda sreća i dobijete sve nadogradnje koje vam trebaju odmah na početku, a kad to napravite, imate odabir izaći iz crne kocke u stvarni svijet, ili ostati i dalje se zabavljati. U tom pogledu, igra ima svoj konačan kraj, ali kao što rekoh, zbrzan je i antiklimaktičan do te mjere da bih čak više volio da igra nema definitivan kraj.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.