Kada se pojavi nova igra koja se neskriveno klanja survival horror klasicima poput Silent Hilla i Resident Evila, ljubitelji žanra automatski podignu obrve – dijelom od uzbuđenja, dijelom od skepticizma. Post Trauma, debitantski uradak španjolskog indie studija Red Soul Games je upravo jedan takav naslov. Još od svoje inicijalne najave, ova igra je nagovještavala povratak zlatnom dobu survival horrora s fiksnim kamerama, save roomovima i zagonetkama koje zahtijevaju bilježnicu i olovku. Zvuči kao nostalgija u čistom obliku, zar ne? No, dok su namjere Red Soul Gamesa očito iskrene, pitanje je jesu li developeri uspjeli isporučiti iskustvo koje može stajati bok uz bok sa svojim uzorima. Odgovor na to pitanje, očekuje vas u nastavku ove recenzije.

Old school survival horror

Post Trauma nas baca u ulogu Romana, sredovječnog konduktera vlaka čiji se svakodnevni život urušava nakon napada panike u podzemnoj željeznici. Kada se osvijesti, Roman se nalazi u Gloomu, nadrealnom svijetu koji kao da je izašao iz noćne more H.R. Gigera, pomiješane s estetikom napuštenih bolnica kakve imamo, recimo, u Silent Hillu. Roman nije tipičan heroj. On je običan čovjek, pomalo nespretan, s viškom kilograma i prošlošću koja ga proganja kroz krivicu i traumu. Priča se odvija kroz pet činova, vodeći nas kroz niz lokacija – od podzemnih stanica preko škola do klaustrofobičnih hodnika prekrivenih „mesnatim“ zidovima. Osim Romana, igra povremeno mijenja perspektivu na sporedne likove poput misterioznog čuvara Carlosa i Freye, enigmatične djevojke čija povezanost s Romanom ostaje nejasna do samog kraja.

Narativ igre crpi inspiraciju iz Silent Hilla, s fokusom na psihološke teme poput gubitka, krivnje i suočavanja s unutarnjim demonima. Međutim, za razliku od Silent Hilla, koji je majstorski balansirao između nejasnoće i emocionalne rezonance, Post Trauma često ostavlja igrača zbunjenim. Igra gotovo u potpunosti izbjegava tekstualne zapise, bilješke ili audio logove, što je neobično za žanr koji tradicionalno koristi takve elemente za izgradnju priče i njenog svijeta. Umjesto toga, priča se oslanja na dijaloge i vizualne metafore, ali nedostatak konteksta čini da se igrač osjeća kao da sklapa puzzle s pola dijelova. Na primjer, Romanova prošlost povezana s obiteljskom tragedijom naznačena je samo kroz nejasne flashbackove, a motivacija sporednih likova ostaje nerazjašnjena. Ovo može biti osvježavajuće za igrače koji uživaju u interpretaciji, ali za većinu je frustrirajuće jer priča nikad ne uspijeva dosegnuti emocionalnu katarzu.

Likovi su još jedna slaba tačka igre. Roman je simpatičan zbog svoje ranjivosti, ali razvoj njegovog karaktera je površan, a sporedni likovi poput Carlosa i Freye djeluju više kao narativni alati nego kao stvarni ljudi. Glasovna gluma dodatno pogoršava dojam, ali o tome nešto više kasnije. S pozitivne strane, minimalistički pristup priči omogućava igračima da sami projektiraju značenje, a neke scene, poput one u napuštenoj školi gdje se suočavate s Romanovim sjećanjima, ostavljaju snažan dojam zahvaljujući atmosferi.

Trajanje igre kreće se između 6 i 10 sati, ovisno o tome koliko se zadržavate na zagonetkama ili lutate zbunjeni. Ovo je solidna dužina za indie naslov, ali završetak dolazi prilično naglo. Igra nudi dva završetka, ovisno o odlukama tokom posljednjeg čina, no oba su pomalo razočaravajuća jer ne pružaju zadovoljavajući epilog.

Ukratko, priča Post Traume ima ambiciozne ideje, ali pati od nedostatka fokusa i emocionalne dubine, ostavljajući dojam da je studio želio previše reći s premalo resursa.

Kao na originalnom PlayStationu…

Post Trauma je igra koja želi da se osjećate kao da ste se vratili u 1998. godinu, s fiksnim kamerama, save roomovima i zagonetkama koje zahtijevaju ozbiljnu mentalnu gimnastiku. Ako volite bilježiti šestocifrene kodove ili crtati dijagrame kako biste shvatili gdje ide koji ključ, ova igra će vas oduševiti. Zagonetke su osnova gameplaya, a Red Soul Games nije štedio na njihovoj složenosti. Od kombinacijskih brava koje zahtijevaju pronalaženje tragova u različitim prostorijama do zagonetki temeljenih na simbolima i zvukovima, svaka mozgalica se osjeća kao mini-avantura. Na primjer, jedna zagonetka uključuje usklađivanje zvukova iz različitih prostorija kako biste otključali vrata, što je inventivno i zadovoljavajuće. Međutim, problem je što igra rijetko nudi jasne tragove, pa ćete često provoditi vrijeme lutajući ili snimajući ekrane kako biste kasnije dešifrirali kodove. Ovo je šarmantno retro, ali može biti i nevjerojatno frustrirajuće, posebno za igrače koji nisu navikli na ovakav pristup.

Borba je, nažalost, najslabiji dio gameplaya. Susreti s protivnicima su prilično rijetki. Tijekom cijele igre naići ćete na tek nekoliko čudovišta, a borba je namjerno nespretna, podsjećajući na Silent Hill 2 ili starije Resident Evil igre. Roman se može „zaključati“ na neprijatelje i pucati iz pištolja ili koristiti malj za blisku borbu, ali mehanike su tromo implementirane, pa sve izgleda traljavo. Detekcija kolizija je često neprecizna, a animacije udaraca djeluju kruto. Streljivo je iznimno rijetko, što bi trebalo pojačati napetost, ali budući da su susreti s protivnicima također rijetki, borba se čini nepotrebnom. Igra vam omogućava da birate hoćete li se boriti ili bježati, što je pohvalno, ali nedostatak stvarne prijetnje čini da strah od smrti gotovo ne postoji. Checkpointi su također „velikodušni“, pa čak i ako umrete, gubitak napretka je minimalan.

U usporedbi s ranije spomenutim survival horror klasicima, Post Trauma vjerno kopira osjećaj istraživanja i napetosti kroz fiksne kamere, ali joj nedostaje dubina upravljanja resursima. Inventory je pojednostavljen do te mjere da nikad ne osjetite pritisak kakav su pružali ograničeni slotovi Resident Evil igara. Igra također eksperimentira s promjenama perspektive, uključujući sekvence iz prvog lica koje razbijaju ritam i često djeluju nepotrebno i znatno lošije. Na primjer, jedna sekvenca u kojoj iz prvog lica istražujete uski hodnik pun zamki više frustrira nego što pozitivno utječe na atmosferu.

Sve u svemu, gameplay je najjači kada ste usred rješavanja zagonetki, ali borba i istraživanje često ostavljaju dojam kao da su dodani samo radi poštivanja žanrovskih konvencija.

Unreal Engine 5 po indie receptu

Vizuelno, Post Trauma je mješavina ambicije i ograničenja indie studija. Korištenjem Unreal Enginea 5, Red Soul Games je stvorio atmosferične lokacije koje odišu jezivošću. Podzemne stanice, napuštene škole i mesnati hodnici izgledaju kao da su izašli iz noćnih mora, s pažljivo osmišljenim fiksnim kamerama koje pojačavaju napetost. Neki kadrovi, poput onih u kojima se suočavate s lutkama koje kao da vas prate pogledom, izgledaju kao da su izravno preuzeti iz japanskih horror filmova. Međutim, teksture često pate od loše optimizacije, pa se javljaju problemi s učitavanjem visokih rezolucija. Osvjetljenje je takođe nekonzistentno, tako da neke scene izgledaju predivno zahvaljujući dinamičkom osvjetljenju, dok druge pate od pretjeranog zamućenja ili loše sjenke. Modeli likova, posebice Romanova kosa i brada, izgledaju kao da su dizajnirani u različitim fazama razvoja, dajući im pomalo karikaturalan izgled.

Zvuk je područje gdje Post Trauma gotovo doseže vrhunac. Glazba Nicolasa Gasparinija savršeno dočarava duh Akire Yamaoke, s ambijentalnim tonovima koji se polako uvlače pod kožu. Zvučni efekti su jednako impresivni, pa krikovi čudovišta, škripanje vrata i daleki koraci stvaraju stalni osjećaj nelagode. Ukoliko želite sve ovo doživjeti na najbolji mogući način, preporuka je svakako da igru igrate s kvalitetnim sluškama.

Nažalost, glasovna gluma je najveći tehnički propust. Togo Igawa kao Roman daje nekonzistentnu izvedbu, s naglascima koji variraju od dramatičnih do ravnodušnih, zbog čega često zvuči kao da prvi put čita tekst. Ostali glasovi pate od sličnih problema, s dijalozima koji zvuče neuvjerljivo. Ovo je posebno šteta, jer bi snažnija glasovna gluma mogla nadoknaditi neke narativne slabosti.

Kontrole su uglavnom solidne, s opcijskim „tenk“ kontrolama za nostalgičare, ali Romanovo kretanje može biti tromo, posebno tijekom borbe. Kao što smo već spomenuli, detekcija kolizija u borbi je često neprecizna, što dodatno frustrira. Tehnički problemi uključuju i povremene padove igre, pogreške pri učitavanju spremljenih pozicija i probleme s optimizacijom. Ukratko, tehnička prezentacija pokazuje potencijal, ali pati od nedostatka poliranosti.

Solidan povratak korijenima survival horrora, ali ništa više od toga..

Post Trauma je hrabar pokušaj jednog indie studija da oživi duh klasičnog survival horrora, ali ne uspijeva u potpunosti ispuniti svoja obećanja. Zagonetke su izazovne, atmosfera jeziva, a cijena od 15 dolara čini ovu igru pristupačnom za ljubitelje žanra. Međutim, konfuzna priča, neispolirana borba i tehnički problemi sprječavaju je da dosegne visine svojih uzora. Red Soul Games zaslužuje pohvalu za strast i ambiciju, ali ova igra je poput starog vlaka – ima šarma, ali često posrne i zastane na pruzi. Ako ste survival horror nostalgičar koji uživa u fiksnim kamerama i zagonetkama, Post Trauma je igra koju vrijedi isprobati. Za ostale, možda je bolje pričekati patch ili dva.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.