Mafia serijal nam je u više navrata donio klasičnu sagu o kriminalu, osveti i obiteljskim vezama koje se često završe u lokvi krvi. Počevši od originalne Mafia igre iz 2002. godine, koja nas je uvela u svijet Tommyja Angela i gangsterskog grada Lost Heaven, serijal je evoluirao kroz nastavak jednostavno nazvan Mafia II, gdje smo pratili Vita Scalettu u Empire Bayu, dok je pomalo kontroverzna Mafia III donijela punokrvni open world pristup s tamnoputim ratnim veteranom Lincolnom Clayem u New Bordeauxu. Svaka igra je imala svoj šarm. Prva je bila linearni narativni dragulj, druga je proširila svijet s više slobode, a treća… pa, pokušala je biti GTA sa socijalnim komentarom, ali je pala na repetitivnim misijama i brojnim tehničkim problemima. Nakon „Trojke“, serijal je pomalo izgubio povjerenje fanova, no isto je vraćeno 2020. godine nakon izlaska igre Mafia: Definitive Edition, koja je inače bila svojevrsni remake originala. Sada, pet godina kasnije, pred nam je Mafia: The Old Country, prequel koji nas vraća do samih korijena mafije – u Siciliju početkom 1900-ih, prije nego što je američki san postao noćna mora za imigrante.

Mafia: The Old Country ne samo da nas vraća do korijena dobro poznate talijanske kriminalne organizacije, već se dobrim dijelom vraća i korijenima samog serijala. To znači da je ponovno fokus na priči, atmosferi i likovima, umjesto na beskrajnim i besmisleno generičnim sidequestovima, kakvim je Mafia III bila krcata.

Posljednjih godina, razvojni tim Hangar 13 je prošao kroz razne turbulencije. Bilo je i otpuštanja i promjene rukovodstva, pada radnog morala i borbe, ali čini se da su se developeri u konačnici uspjeli skoncentrirati na ono što fanovi vole i žele – istinsku mafijašku dramu s odgovarajućom dozom nasilja i morala. No, je li pred nama trijumfalni povratak legendarnog serijala ili samo još jedna ponuda koju ne možete odbiti… ali možda biste trebali? Istina je negdje između…

Welcome to the family

Mafia: The Old Country je akcijska avantura iz perspektive trećeg lica, smještena u Siciliju tijekom 1900-ih, gdje pratimo Enza Favaru, mladića rođenog u siromaštvu i prisiljenog na rad u sumpornim rudnicima zahvaljujući očevim dugovima. Naravno, priča igre nije samo o usponu u mafijaškim redovima, već je ujedno i priča o obitelji, časti i cijeni koju plaćamo za bolji život. Spletom okolnosti, Enzo se pridružuje lokalnoj obitelji pod vodstvom Dona Torrisia, a igra nas vodi kroz seriju misija koje uključuju ucjene, ubojstva i sukobe s rivalima, dok Enzo napreduje unutar obitelji, od običnog vojnika do čovjeka od povjerenja. Enzo je fascinantan protagonist – tih, ali kompleksno emotivan, s pozadinskom pričom koja vas tjera da suosjećate s njim. Njegov odnos sa sporednim likovima, poput mentora ili rivala, bogat je dijalozima koji odišu autentičnošću sicilijanskog folklora. Naravno, tu je i romansa, ali ne ona hollywoodska, već ona koja je poput vina koje ostavlja gorak okus u ustima. Igra se oslanja na klasične mafijaške teme i motive poput izdaje, osvete i moralnih dilema, ali ih obogaćuje povijesnim kontekstom, poput utjecaja rudarskih dugova i ruralnog siromaštva, što daje priči dubinu izvan uobičajenih klišeja o mafiji.

Narativni aspekt je, bez sumnje, najjača strana igre. Priča traje oko 15 sati, ovisno o tome koliko se zadržavate na opcionalnim zadacima, što je osvježavajuće kratko u eri 100-satnih epopeja, ali ne nužno i loše. Cijeli narativ u konačnici djeluje poput gledanja mini serije o mafiji, gdje se svaka misija gradi na prethodnoj, s twistovima koji vas, iako predvidljivi za veterane žanra (hej, tko nije vidio dolazak izdaje?), drže zalijepljenim za ekran.

Sama priča nudi i solidnu emocionalnu dubinu, a trenuci poput mastorski režirane La Feste, sicilijanskog festivala koji se pretvara u krvoproliće, pružaju autentično iskustvo. Likovi su upečatljivi i dobro karakterizirani. Enzo nije samo siledžija i mafijaški poslušnik, već čovjek s moralnim dilemama, što dodaje slojeve ne samo njegovom liku, već i kompletnoj priči. Sporedni likovi, poput Dona Torrisija, imaju duboke monologe o časti i obitelji, inspirirane klasičnim filmovima poput The Godfathera, ali sa sicilijanskim twistom, gdje je naglasak na ruralnu kulturu i tradicije koje se sukobljavaju s modernim kriminalom. Opcionalni zadaci, poput prikupljanja povijesnih artefakata ili pomaganja seljanima, dodaju kontekst priči, otkrivajući više o Enzovoj prošlosti i svijetu oko njega.

Naravno, nije sve savršeno. Loše strane narativa leže u njegovoj predvidljivosti. Naime, ako ste gledali The Godfather ili čitali Puzoa, znat ćete kamo ovo ide od prvog čina. Neki likovi su jednostavno karikature, pa tako imamo zlog rivala ili mudrog mentora, bez dovoljno dubine koja bi ih učinila nezaboravnima, iako ih gluma čini donekle simpatičnim. Također, dužina igre može biti mana za one koji očekuju više, jer nakon 15 sati imat ćete dojam da je priča završila baš kad ste se zagrijali, bez pravog sporednog sadržaja. Mafia: The Old Country nije open world igra poput trećeg dijela, gdje ste mogli lutati satima fiktivnim predjelima Louisiane. Ovdje je sve fokusirano, što je plus za priču, ali minus za replayability. Opcionalnim zadacima nedostaje raznolikosti, budući da se  uglavnom radi o klasičnim fetch questovima tipa “donesi ovo” ili “ubij onog”, koji služe samo da vještački produže trajanje bez dodavanja dubine. Još jedna mana je ritam igre. Naime, neki dijelovi, poput ranih rudarskih misija, osjećaju se sporo, kao da su tu samo da postave ton, ali bez dovoljno dinamike i akcije da vas drže angažiranima. Međutim, završni čin je pravi emocionalni rollercoaster, s obratima koji će vas natjerati da razmišljate o Enzovoj sudbini dugo nakon creditsa.

Sve u svemu, Mafia: The Old Country predstavlja ljubavno pismo klasičnim mafijaškim pričama, s dozom realnosti iz tog doba i običaje i pejzaže koji će vas autentično uroniti u eru prije prohibicije. Kao što kažu u Siciliji, “la famiglia è tutto” – obitelj je sve, a ovdje je priča ta obitelj koja drži igru na okupu, iako ima nekoliko rođaka koji su pomalo dosadni. Igra uspijeva uhvatiti esenciju sicilijanskog podzemlja, s naglaskom na teme poput imigracije i korupcije, što je čini relevantnom i danas.

Kad već nema Uncharteda..

Što se tiče gameplaya, Mafia: The Old Country donosi značajano odstupanje od prethodnih naslova. Umjesto open world slobode iz Mafie III, igre koja je bila kritikovana zbog repetitivnosti, ovdje imamo znatno linearniji pristup, više sličan igrama iz, recimo, Uncharted serijala. Dakle, tu je niz misija koje vas vode kroz priču bez puno odstupanja. To je ujedno i novitet za serijal, a fokus na cinematičnim segmentima, poput jurnjave na konjima kroz sicilijanska brda ili stealth infiltracije u rivalove kuće, više djeluju kao da su ispale iz neke od avantura Nathana Drakea, nego iz nečega što ima veze s Mafia franšizom.

Gameplay mehanike su osnovne i prilično su jednostavne, pa tako imamo pucanje iz zaklona, melee borbe, vožnju i stealth. Dodajte tome jedinstvene elemente poput utrka na konjima, gdje morate pobijediti da zaradite poštovanje, ili infiltraciju u vilu, gdje se šuljate kroz vinograde i koristite okolinu za sakrivanje, i dobit ćete neku potpuno novu Mafia igru.

Linearnost čini igru fokusiranijom, tako da više nema višesatnog lutanja po mapi u potrazi za collectiblesima. Umjesto toga, svaka misija služi priči. Stealth je iznenađujuće dobar – možete se šuljati kroz vinograde, koristiti okolinu za sakrivanje i birati između tihog pristupa ili direktnog napada. Borbe noževima su intenzivne, s bogatom lepezom poteza, od pariranja do kontriranja, što daje osjećaj sirove, primalne borbe koja se uklapa u eru. Noviteti uključuju izbor konja za jahanje, pri čemu svaki ima svoje osobine (jedan je brži, drugi izdržljiviji isl.), što dodaje dodatnu dozu šarma ruralnoj Siciliji. Gunplay je jednostavan i u dobroj mjeri zadovoljavajući. Oružja iz tog doba, bilo da se radi o puškama ili revolverima, osjećaju se teško, a pucnjave su brze iako se osjeća težina svakog hica. U usporedbi sa drugim igrama iz serijala, ovdje je više naglasak na melee i stealth mehanikama, a misije poput eliminacije rivala u stealth modu dosta su napete i taktičke, s mogućnošću više pristupa sličnih onima iz Hitmana – hoćete li otrovati hranu ili riješiti „problem nožem“, u potpunosti je na vama.

Kada je u pitanju gameplay, ima tu i poneki minus. Prije svega, gameplay djeluje pomalo zastrajelo, kao da je izvučen negdje iz Xbox 360 ere –  kretnje su pomalo su clunky, AI neprijatelja je predvidljiv, a misije postaju repetitivne nakon nekoliko sati budući da se sve svodi na klasični koncept „ucjena, ubojstvo, bijeg i ponavljanje svega“. Borbe noževima, iako inovativne, postaju frustrirajuće česte i preduge, pa se ponekad osjećate kao da ste u QTE noćnoj mori umjesto u klasičnoj akcijskoj avanturi. Vožnja je namjerno “stara” – konji i buggieji su pomalo teški za upravljanje, što doprinosi autentičnosti, ali može biti iritantno u sekvencama jurnjave, gdje cilj koji je pred vama nije jasan. U usporedbi sa ranijim Mafia igrama, ovo je korak unazad kada je u pitanju sloboda igranja – nema istraživanja grada, samo linearni koridori sa iluzijom otvorenosti. Boss fajtovi su posebno slabi budući da djeluju više poput dosadnih QTE sekvenci nego pravih izazova. Još jedna mana je nedostatak dubine u interaktivnosti. Svijet je lijep, ali ne reagira na vaše akcije – primjerice, ubijete nekog i to nitko od protivnika ne primijeti, što nekako umanjuje imerziju, ali i izazov.

Sveukupno, gameplay služi priči, ali ne blista sam po sebi. Ako volite linearnu akciju poput Uncharteda, uživat ćete. No, s druge strane, ako očekujete slobodu poput one iz GTA, osjećat ćete se prilično ograničeno.

Tehnički korektno, ali ne i više od toga..

Grafički, Mafia: The Old Country izgleda sasvim solidno, pa i mrvicu više od toga. Sicilija s početka 1900-ih je prava poslastica. Pejzaži su prekrasni, bilo da se pričamo o sunčanim vinogradima, prašnjavim putevima i rustičnim selima koja odišu autentičnošću. Likovi su izražajni, sa facijalnim animacijama koje prenose emocije, a Enzov pogled pun bijesa ostat će vam dugo u sjećanju.

Zvuk je na visini zadatka, a ambijentalni efekti, poput vjetra u brdima ili udaljenih crkvenih zvona, uranjaju vas u svijet. Glazba, inspirirana sicilijanskim folklorom s određenom dozom westerna, doista je savršena. Zvukovi borbi su pomalo sirovi – nož koji ulazi u meso ili pucanj iz stare puške osjećaju se autentično, a zvučni zapis uključuje autentične sicilijanske pjesme i razgovore seljana. Gluma i voiceoveri su vrhunski, pogotovo sicilijanski akcenti koji doprinose autentičnosti.

Kontrole su solidne, melee je responsivan, stealth gladak, ali vožnja je clunky, a iako je namjerno takva, može frustrirati. Tehnički problemi su prisutni i to u vidu klasičnog povemenog štucanja i pada frameratea. Također, loading ekrani su predugi, a tu su i brojni bugovi, poput onih u kojima se vi ili protivnici zaglavite u nevidljivim preprekama, kada je jedino riješenje restart i povratak do zadnjeg checkpointa.

Sveukupno, prezentacija je snažna i na razini AAA naslova, ali tehničke mane sprječavaju ovu igru da se uzdigne znatno više iznad nekog uobičajenog standarda.

Solidan povratak solidnog serijala

Mafia: The Old Country je solidan povratak korijenima serijala, prije svega zahvaljujući fokusiranijoj priči, atmosferičnom svijetu i likovima. No, zastarjeli gameplay i tehnički problemi sprječavaju je da bude klasik poput originala.

U eri prenapuhanih igara, ova kratka, angažirajuća avantura je pravo osvježenje, pa ako volite mafijaške drame sa dozom humora i nasilja, ovo je ponuda koju ne biste smjeli odbiti. Hangar 13 je pokazao da još ima što za pokazati, ali za sljedeći put, nadamo se da ćemo dobiti manje repetitivnosti i više inovacija. Mafia: The Old Country bismo preporučili fanovima i oni koji tragaju za novim linearnim iskustvom u izostanku Uncharteda. S druge strane, ako ste očekivali nešto revolucionarno, mogli biste se razočarati.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.