U današnje virjeme, kada se svakodnevno pojavljuju naslovi koji bombastično obećavaju revolucionarne promjene, doista je osvježavajuće naići na igru koja ne pretendira na svjetsku dominaciju, već samo želi pružiti solidnu porciju zabave. Robots at Midnight, najnoviji naslov indie studija Finish Line Games, upravo je jedan takav naslov – skroman, ali u isto vrijeme ambiciozan akcijski RPG koji se usuđuje miješati retro-futuristički šarm sa soulslike mehanikama, pritom dodavši i pristojnu dozu satire. Finish Line Games, studio poznat po radu na igrama kao što su Skully i Cel Damage HD, sa svojim novim ostvarenjem nam je pokazao da je naučio neke lekcije iz prošlosti, fokusirajući se na kompaktno iskustvo umjesto razvučenih epskih ostvarenja u kojima bi se većina igrača mogla izgubiti. Konkretno rečeno, Robots at Midnight je igra koja se ne pretvara da je više od onoga što jeste – kratka avantura sa solidnom borbom i zanimljivim svijetom, idealna za one koji traže nešto lagano između većih naslova. Međutima, ta skromnost ipak dolazi sa svojom cijenom.

Satirični soulslike za klince

Robots at Midnight je akcijski RPG koji crpi inspiraciju iz soulslike žanra – pomislite na Dark Souls ili Elden Ring, ali u blažoj, pristupačnijoj varijanti, s primjesama otvorenog svijeta iz The Legend of Zelda: Breath of the Wilda i estetike igara poput Ashena. Samo, umjesto mračnih fantazijskih kraljevstava, ovdje smo na planetu Yob, nekadašnjem luksuznom raju za bogate, sada pretvorenom u ruševinu prepunu zločestih robota. Yob bismo mogli opisati kao tipičan svijet “cassette futurizma” – okupan je neon bojama, a iz njega vrišti retro dizajn i satirični pogled na potrošačko društvo, gdje roboti nisu samo neprijatelji, već i simboli propasti. Igra prati Zoe, mladu heroinu koja, nakon što se probudi iz kriogenog sna nakon kataklizme poznate kao “The Blackout“, kreće u potragu za ocem. Nema tu pretjerane dubine, ali ima dovoljno šarma da vas zadrži.

Radi se o prilično kratkom iskustvu, koje traje nekih pet – šest sati, ovisno o tome koliko se zadržavate na istraživanju. To je kratko, gotovo prekratko čak i za cijenu od oko 20 dolara, ali u doba kad igre poput Assassin’s Creeda ili Elden Ringa traju vječnost, ovo može biti blagoslov za zaposlene igrače i mlađu publiku koja se tek sad upoznaje sa žanrom. Nema tu beskrajnih sidequestova ili grindanja. Umjesto toga, fokus je na linearnijoj priči sa polu-otvorenim područjima koja se međusobno nadovezuju, slično kao u Ashenu, ali sa više boja i manje tame.

Zoe tijekom svoje potrage za ocem usput susreće razne robote. Neki su neprijateljski nastrojeni, a neke možemo smatrati saveznicima sa satiričnim osobnostima. Likovi su šarmantni, ali ne i pretjerano kompleksni. Zoe je klasična heroina – hrabra, agilna i sa dovoljno duha da nosi priču, ali bez prevelike emocionalne dubine. Sporedni likovi, poput robota sa smislom za humor, dodaju laganu satiru na korporativnu kulturu i potrošačko društvo, gdje su roboti simboli propasti luksuznog života. Na primjer, neki neprijatelji su dizajnirani kao preuveličani potrošački gadgeti, što donosi dodatnu dozu ironije.

Narativni aspekt ima svoje dobre strane. Priča je konkretna, bez nepotrebnih filera, a svijet igre je intrigantan sa svojim retro-futurističkim dizajnom koji donosi neonske ruševine pomiješane sa zelenilom, gdje se priča otkriva kroz okoliš i dijaloge, a ne samo cutscene. To daje osjećaj istraživanja, gdje svaki kutak otkriva komadić priče o “Blackoutu” i propasti civilizacije. Humor je suptilan, kroz satirične komentare robota, što čini priču opuštenijom od tipičnog soulslike mraka. S druge strane, problem je što je priča možda i previše plitka, a likovi su stereotipni, dok kraj dolazi naglo, ostavljajući dojam nedovršenosti. Nema tu emocionalnih vrhunaca ili obrata koji bi vas natjerali na razmišljanje – sve je predvidivo i viđeno bezroj puta. Kratkoća igre je ujedno i mač s dvije oštrice – dobra je za brzi prolazak kroz igru, ali loša za one koji očekuju više vrijednosti za svoj novac. U usporedbi sa sličnim igrama poput, na primjer sjajne avanture Kena: Bridge of Spirits, koja nudi sličan šarm ali dužu kampanju, Robots at Midnight se čini kao demo verzija.

Sve u svemu, narativ je solidan i ima dovoljno šarma da vas zadrži, ali s nedovoljno dubine da vam ostane urezan u pamćenje. Ako volite kratke, fokusirane priče sa dozom satire, ova igra će vam se definitivno svidjeti. U suprotnom, ako ste očekivali neku posebnu grandioznost, ovdje je nećete dobiti.

Soulslike lite

Što se tiče gameplaya, Robots at Midnight donosi mješavinu intenzivne borbe, istraživanja i laganog RPG napredovanja, ali sa nekoliko noviteta koji ga čine manje frustrirajućim od klasičnih soulslike igara. Osnovna mehanika je borba u stvarnom vremenu, u kojoj koristite melee oružja, dodge, parry i combo napade protiv robota. Stamina management je ključan, ali ne toliko strog kao u Dark Soulsu – umjesto da vas kazni smrću za svaku grešku, igra nudi lakši mod za početnike, gdje su borbe manje zahtjevne i više usmjerene na priču. To je veliki plus za one koji se plaše soulslike težine, jer ovdje možete birati između “standardnog” moda (koji je još uvijek relativno lagan) i onog “lakšeg”, što čini igru još dostupnijom široj publici.

Svijet je poluotvorenog karatera, sa međusobno povezanim područjima koja podsjećaju na Breath of the Wild – penjete se po ruševinama, skačete preko platformi i koristite okoliš u borbi, poput bacanja neprijatelja u provalije. Novitet je Midnight mehanika. Naime, ako provedete previše vremena van baze, noć donosi jače protivnike, što dodaje napetost vremenskom upravljanju. Oružja nadograđujete koristeći “scrap”, ali sistem je jednostavan – nema kompleksnih buildova, samo kupujete bolje stvari u bazi. Borba je fluidna, sa zadovoljavajućim impaktom udaraca, a bossevi su najčešće kolosalni roboti sa fazama, gdje morate učiti njihove napade i koristiti parry za kontriranje.

U usporedbi sa sličnim igrama, Robots at Midnight donosi novitet u svome retro-futurističkom settingu i satiričnim elementima. Neprijatelji su raznovrsni u dizajnu, od letećih dronova do mačevatelja, ali samo ih je četiri tipa, što dovodi do repetitivnosti. Borba je zabavna i ritmična, sa brzim pokretima koji vas čine osjećajem moćnim. Istraživanje je nagrađujuće sa skrivenim tajnama i loreom, a kratkoća igre sprječava dosadu. Međutim, moramo naglasiti još jednom da je jedna od najvećih mana igre njena repetitivnost, jer sa samo nekoliko tipova neprijatelja i bosseva, veoma zabavne borbe postaju predvidive nakon sat vremena. S druge strane, nema prevelike dubine u progresiji, oružja su ograničena, a grindanje scrapa je minimalno, ali nepotrebno u tako kratkoj igri. Bossevi su neujednačeni, neki su izazovni i zadovoljavajući, ali drugi su frustrirajući zbog lošeg timinga parryja. Također, smrt vas vraća na checkpoint, ali cutscene se ponavljaju i ne mogu prekinuti, što iritira.

Cassette futurizam

Tehnički gledano, jasno je da Robots at Midnight indie naslov sa ograničenim budžetom. To se definitivno vidi u prezentaciji, ali igra definitivno ima dovoljno šarma da nadoknadi mane. Grafika je stilizirana u cassette futurizmu – tu su neon boje, retro dizajn i mješavina zelenila sa ruševinama, što čini svijet Yob vizualno privlačnim, poput animiranog filma. Modeli likova i neprijatelja su detaljni, sa impresivnim dizajnom robota, od luksuznih gadgeta do zlokobnih bosseva.  Izvođenje je uglavnom stabilno i bez trzanja, no ponekad su primjetne teksture niske rezolucije, a osvjetljenje zna biti neujednačeno, što odaje osjećaj nedovršene igre.

Vrijedi spomenuti i veoma dobri soundtrack miješa synthwave sa ambijentalnim zvukovima, stvarajući atmosferu propalog raja. Zvučni efekti su zadovoljavajući, udarci imaju težinu, a roboti u većini slučajeva zvuče i ponašaju se kao roboti. Glasovna gluma je solidna. Zoe ima energičan glas, a sporedni likovi su dobro glumljeni, sa dozom satire u dijalozima. Nema tu holivudskih performansi, ali je dovoljno profesionalno da nosi priču. Kontrole su intuitivne – borba je responzivna, sa dobrim button mappingom, iako parry timing može biti frustrirajući zbog kašnjenja u nekim situacijama.

Glitchevi i bugovi su rijetki, ali ipak prisutni i to u onoj klasičnoj formi, poput neprijatelja koji zaglave u okolišu ili propadanja tekstura i štucanja cutscena. No, ponavljamo, radi se o indie ostvarenju sa ne pretjerano velikim budžetom tako da mu za većinu stvari možemo progledati kroz prste.

Šarmantan bijeg od klasičnih soulslike igara

Robots at Midnight je simpatičan, ali nesavršen dodatak soulslike žanru. U pitanju je kratka avantura sa šarmantnim svijetom i zabavnom borbom, idealna za one koji traže nešto lagano i satirično. Finish Line Games je uspio stvoriti pristupačan naslov koji miješa retro-futurizam sa action RPG elementima, ali kratkoća, repetitivnost i nedostatak dubine sprječavaju Robots at Midnight da bude nešto više od solidnog indie naslova.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.