Angry Video Game Nerd jedan je od pionira na YouTubeu čiji je koncept videa bio daleko ispred svog vremena. Spajanje komentiranja, igranja igara i komičnih skečeva nešto je što će tek kasnije zaživjeti punom parom, ali kad je AVGN počeo, James Rolfe je odjednom postao internetskom senzacijom, a danas broji 226 epizoda, jedan dugometražni film i tri službene igre (ne brojeći remaster izdanja). Angry Video Game Nerd 8-BIT najnovija je igra u liniji old-school platformera koji su preplavili tržište otkad su tzv. metroidvanije ponovno postale popularne, ali ovaj put, igra nije samo estetički retro, već je doslovno retro – s mogućnošću igranja na izvornoj NES konzoli.

Kako to utječe na samu igru? Pa, kontrole su iznimno jednostavne: kretanje lijevo-desno, skok, glavno oružje i sekundarno oružje. Nema stabla vještina, nema kompliciranih nadogradnji i nema pretjeranih zastoja u igri kako bi bilo dijaloga ili neigrivih sekvenci. Igra počinje s duljom live-action scenom AVGN-a kako započinje još jedan tipični dan igranja igara, ali lijep dan mu poremeti Super Mecha Death Christ, njegov zakleti neprijatelj, koji mu zaposjedne NES i jedina igra koju može igrati jest upravo ona koju i mi imamo pred sobom, a da bismo oslobodili AVGN-ov NES, moramo, naravno, pobijediti igru! Sasvim jednostavna radnja sa sasvim jednostavnim ciljem. Kroz igru je razbacano još par takvih sekvenci između razina i relativno su zabavne i smiješne ako vam se dopada AVGN-ov smisao za humor. Osobno ga pratim već cijelo desetljeće tako da imam soft spot za sve ove zavrzlame, a i za loše igre s kojima se uzima ukoštac.

Pravi početak igre je kad se susretnete s menijem nalik na onaj u Mega Man igrama gdje možete slobodno birati redoslijed kojim želite prolaziti razine. Svaka je razina predstavljena njenim bossom, i iako su sve otprilike jednake težine, apsolutno nikako ne bih preporučio da počnete s T.P.-em (odnosno E.T.-em) jer je ona apsolutni kaos. Sve ostale razine relativno su poštene što se tiče težine, iako ima određenih segmenata gdje ćete htjeti prokleti sve žive i mrtve. Svaka je razina temeljena na određenoj igri iz AVGN-ove prošlosti, a bossovi su likovi iz istih. Letule uzima strukturu igre Dr. Jekyll & Mr. Hyde za NES i to je zapravo jedna od meni najdražih razina, The Devil je napravljena u maniri Ghosts ‘n Goblins za NES, a u ostalim razinama pronalaze se reference na Pepsi Mana za PS1, Top Gun za NES itd. itd. Većina referenci nije suptilna, a i nije kao da uživanje u igri ovisi o poznavanju svega što je na ekranu. To je više kao dodatna zabava za obožavatelje, ali dobro je što igra može stajati na vlastite dvije noge kao kompetentni i izazovni platformer.

Kontrole u igri identične su onima kakve bi našli u bilo kojem NES platformeru i to je jednako dobro koliko je možda na trenutke i nezgrapno. Naime, skok mi je bio jedan od najvećih neprijatelja jer ovisno o tome koliko dugo držite tipku za skok – toliko će visoko AVGN skočiti. Kad su u pitanju sekvence gdje trebate biti 100% točni pri skokovima, često sam znao ili previše skočiti, ili premalo skočiti, a da ne spominjem koliko vas pri tome ometaju leteće nemani koje se konstantno respawnaju nakon što pomaknete ekran dovoljno daleko s mjesta odakle su došle – što je još jedna osobitost tih starih igara koja će vas koštati živaca. Sama kretnja lika i borba su izvrsno odrađene, doduše. Svaki neprijatelj ima svoju šablonu pokreta i napada koju možete naučiti i uporabiti protiv njih. Života je napretek, kao i mogućnosti jednostavne nadogradnje oružja za veći pucanj. Ponavljanje razina nakon smrti svakako odugovlači igru, a bez mogućnosti save stateova, bolje se pripremite na upamćivanje svakog detalja svake razine. Vrijedi napomenuti da igra ima više razina težine, tako da je dostupan i modul gdje vas igra ne vraća uvijek na početak razine već na zadnji otključani ekran. A i kad se spustite do zadnjeg života, igra zna da patite pa će vam olakšati prolazak sa Shitpickle nadogradnjom koja će vam nadograditi oružje i pomagati oko uništavanja neprijatelja. Uz sve to, igra radi sve što može da vas spriječi od odustajanja i da, kako bi se reklo, „postane dobri“.

Bossovi su iznimno teški, apsolutno svi. Tu sam zaradio najviše psihičkih nelagoda, ali zato je osjećaj kad pobijedite jednoga totalno božanstven i daje vam dovoljno adrenalina da odmah započnete iduću razinu. Jednom kad sve prođete, otvorit će se nova razina koja je glitchy amalgam svih prijašnjih, a bome su uspjeli ugurati i jedan manji, ali zanimljiv, boss rush.

Sve u svemu, igra je definitivno vrijedna igranja za svakog obožavatelja ne samo AVGN franšize već i NES igara općenito. Sa svojom težinom i „zahodskim“ smislom za humor svakako će biti odbojna određenoj publici, ali na svu sreću igra se može dičiti time što nije takva da će postati temom budućeg AVGN videa, a to je velika pohvala.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.