Kad se pojavila na tržištu 2007. za prvi Nintendov DS, Dementium: The Ward bila je jedna od zahtjevnijih igara za konzolu, a i među prvim survival horror naslovima za istu. Osmišljen kao spoj Silent Hilla i Resident Evila, Dementium od Silent Hilla uzima njegovo okružje – atmosferu i glazbu – dok od Resident Evila uzima gameplay fokusiran na borbu i neprijatelje. Za razliku od svojeg nastavka koji je dobio PC port/remaster davne 2013., samo tri godine nakon izlaska na DS-u, ovaj prvijenac čekali smo 18 godina! Glavno je pitanje drži li se igra dobro još uvijek ili je jednostavno previše zastarjela u međuvremenu? Odgovor je negdje između…

Radnja nas stavlja u ulogu pacijenta Williama Redmoora koji, naravno, ima amneziju i kroz igru pokušava shvatiti zašto se nalazi u psihijatrijskoj ustanovi te mora ujedno i spasiti živu glavu od najezde zombija, krvožednih crva, letećih glava i raznih većih prijetnji. Priča je iznimno minimalna – nema mnogo dijaloga, nema mnogo bilježaka koje morate pročitati, a scene unutar igre su kratke i više služe za predstavljanje neprijatelja ili novih okruženja. Ipak, ono što jeste tu je dovoljno zanimljivo da vas drži na prstima dok hodate mračnim bolničkim hodnicima i nadate se da vas neprijatelj ne čeka iza zatvorenih vrata.

Sve to skupa jako podsjeća na Doom 3, osobno možda najdražu mi od svih Doom igara, čak i do načina na koji upravljate svjetiljkom. Izvorni Doom 3, prije nego što je remasteriran u BFG izdanju, imao je mehaniku svjetiljke koju ste mogli koristiti samo kad biste ju imali u ruci, tj. niste mogli koristiti oružje i svjetiljku u isto vrijeme. Takva je mehanika bila plodonosna za mnogo strašnih trenutaka te je povisila napetost cijele igre. Dementium čini istu stvar i to ga čini strašnijim nego što bi inače bio. Okruženje je toliko mračno da vidite otprilike metar ispred sebe dok nemate svjetiljku stoga je ona ključan instrument za vaš napredak. Mijenjanje oružja dovoljno je brzo da možete na vrijeme reagirati kad opazite neprijatelja, a zgodna je stvar što kad se koristite vatrenim oružjem, ono na sekundu i osvijetli prostor u kojem se nalazite! Osim toga, na mjestima s prozorima, česta je pojava grmljavine i sijevanja, tako da i to možete koristiti za navigaciju prostorom jer vaša svjetiljka, naravno, privlači neprijatelje.

Osvjetljenje stvarno daje igri puno straha i moram priznati da me ista par puta dosta dobro prestrašila. Nadalje, zvučni dizajn je isto iznenađujuće dobar, iako je na trenutke teško odrediti odakle koji zvuk dolazi. Generalno možete prepoznati svakog neprijatelja po zvuku koji ispušta tako da znate s čime ćete se suočiti čim uđete u novu prostoriju i to vam dopušta da se mentalno pripremite na okršaj. Raznolikost neprijatelja je dovoljno dobra, ali nakon sat vremena igre – vidjeli ste sve što možete vidjeti. Isto vrijedi i za okoliš. Masa prostorija je copy-pasteana, s jednakim rasporedom kreveta, stolica, stolova, ormara itd. te mi je do kraja igre pomalo dosadilo, a jedino što mi se činilo da se mijenja jest boja zidova. S obzirom na ograničenja izvornog DS-a, ovo je ipak očekivano te to neću igri uzimati previše za zlo. Unatoč tome, igra je dovoljno duga da nije prekratka, a nije pak ni toliko duga da mi je u potpunosti dosadila.

Ono što ću uzeti igri za zlo, jeste njezino posljednje poglavlje. Cijela igra relativno je balansirana što se tiče težine i nijedan njen dio nije se doimao pretežak ili prelagan. Međutim, kad dođete do tog posljednjeg poglavlja… Muka i patnja i ništa drugo. Prije posljednjeg bossa, morate proći valjda 20 hodnika kroz koji su postavljeni svi neprijatelji s kojima ste se susreli tijekom igre, i to sve bez tableta za oporavak, nakon čega slijedi mala soba za nadopunu municije i života, a onda slijedi posljednji boss na kojem ako umrete, morate ponoviti sve ispočetka. Možda ne zvuči loše kad opisujem ovako, ali ponavljati to sve pet-šest puta dovoljno je da izludi čovjeka, pogotovo kad je jedan od posljednjih hodnika nastanjen trima letećim glavama čiji jedan udarac uzme 40% vašeg života, nakon čega slijedi hodnik s nekim muhama koje oduzimaju 10% života i koje je nemoguće ubiti, pa ako završite s glavama jedva jedvice i preživite s 10% života… Sretno! Posljednji boss također je čisto mučenje jer su, iz nekog razloga, odlučili dati svakom bossu privremenu neprobojnost nakon što im jednom dodijelite štetu. Nakon svakog pogotka, morate pričekati nekih 5 sekundi da ih možete ponovno pogoditi, što im daje dovoljno vremena da vas oštete, a vama da trošite municiju.

Na kraju dana, ovo je ipak remaster/port igre za DS, i to još igre napravljene 2007. godine, stoga joj morate malo proviriti kroz prste ako ju odlučite igrati. Kao survival horror naslov, preživljavao sam i bilo je dosta strave. Kao FPS naslov, napucao sam se. Ništa nije bilo izuzetno genijalno ili odlično, ali sve je bilo dovoljno dobro – s nekoliko stvarno dobrih trenutaka, da mogu preporučiti ovaj naslov svima koji su zainteresirani za dio povijesti, ili za ponovni izlet u Dementium ako ste već prije igrali i želite ponovno doživjeti malo nostalgije.