Žanr point and click avantura, koji je svoje zlatne dane imao tijekom dobrih starih „devedesetih“, bio je poput stare knjige bajki – pun fantastičnih priča, magije, apsurdnih zagonetki i dijaloga koji su nas tjerali da se smijemo naglas dok smo klikali mišem po ekranu. Simon the Sorcerer serijal je bio među najboljim, s prepoznatljivim britanskim humorom i Simonovim sarkazmom koji je rezao oštrije od bilo kojeg čarobnog mača. Od originala iz 1993. godine, preko kultnog nastavka, pa do manje uspješnih 3D pokušaja, serijal je postao sinonim za point and click žanr, ali nekako su u njemu najviše uživali oni koji su svoje dječije dane proveli upravo tijekom devedesetih. Budući da posljedjih godina vlada trend povratka zaboravljenih klasika iz prošlog stoljeća, na red je stigao i dobro poznati čarobnjak.

I tako, nakon gotovo dva desetljeća zatišja, stigao nam je Simon the Sorcerer: Origins, službeni prequel kojeg nam donosi Smallthing Studios, mali tim strastvenih fanova koji su odlučili da nam predstave origin priču o Simonu i pozabave se događajima koji su prethodili originalnoj igri. No, jesu li u tome uspjeli i je li pred nama pravi nostalgični trijumf ili samo još jedan pokušaj oživljavanja prošlosti? Bez brige, ima još magije u ovom povratničkom ostvarenju.

Kako je sve počelo…

Simon the Sorcerer: Origins nas vodi u 1993. godinu, nekoliko tjedana prije događaja iz originalne igre, fokusirajući se na 11-godišnjeg Simona, nestašnog dječaka koji živi s majkom, a koji ubrzo po dolasku u svoj novi dom prolazi kroz magični portal koji ga vodi u svijet magije i vilenjaka. Tamo ga dočeka drevno proročanstvo o “drskom djetetu iz drugog svijeta” koje će pronaći izgubljene svitke Prvog Čarobnjaka. Pod mentorstvom dobrodušnog Calypsa, Simon se upisuje u Akademiju čarobnjaka, suočava se s glavnim antagonistom Sordidom i susreće stare poznanike poput psa Chippyja. Priča donosi uvertiru u neke segmente originala, objašnjavajući Sordidovu mržnju prema Simonu i njegovom naslijeđu, uz teme gubitka, odrastanja, porodičnih tajni i nerazumijevanja.

Narativni aspekt igre je definitivno njena najjača strana. Priča je sjajno napisana, s puno samorefleksije, apsurdnih situacija i britanskog humora. Simon krade iz crkvenih kutija, komentira igračeve greške sarkastičnim replikama tipa “možda bi trebao pokušati nešto glupo“, ali i pokazuje emocionalnu dubinu – brine za Chippyja, povezuje se s nekim neočekivanim likovima i slično. Dijalozi su duhoviti, s referencama na original, a emocionalni vrhunac na kraju, dirljiv i promišljen, dodaje određenu dozu zrelosti koju serijal ranije nije imao. Likovi su također kompleksniji, pa tako, primjerice, Simon nije samo cinični tinejdžer, već tipični dječak koji se bori s promjenama, Sordid crpi motivaciju iz kompleksa niže vrijednosti, dok je Calypso dobronamjerni mentor velikog srca.

Međutim, ma koliko dobro bila napisana, priča ipak nije bez mana. Neki obrati su predvidivi, a tempo pomalo usporavaju i narušavaju tipični „fetch“ questovi i višestruki posjeti lokacijama. Svijet i njegove lokacije doista su živopisni, od Calypsove idilične kuće, preko Akademije, pa sve do Zabranjene močvare ili krčme Bloated Goat Inn, ali neke sekvence djeluju blaže u usporedbi s originalnim ludorijama. Za prolazak kroz igru bit će vam potrebno maksimalno 5-6 sati, no nešto mlađi igrači koji nisu navikli na koncept klasičnih point and click avantura i njihove mozgalice mogli bi potrošiti i sat-dva više, ukoliko zapnu na nekom od logičkih problema.

Old school s malo new schoola

Simon the Sorcerer je klasična point and click avantura, čije su mehanike fino izbalansirane između klasičnog i modernog gameplaya, a to igru čini pristupačnijom veteranima dok bi moglo odbiti mlađe igrače i casualce. Osnovna gameplay petlja je standardna za žanr – klikate po hotspotovima, prikupljate iteme, kombinirate ih u inventoryju i razgovarate s likovima. Inventory je intuitivan, ali raste do apsurdnih razmjera bez auto-sortiranja, čineći scrollanje pomalo zamornim. Noviteti dolaze kroz magiju – Simon uči spellove (vatra za paljenje, led za zamrzavanje, vjetar za pomicanje objekata…), čarobni šešir služi za transformacije itema (npr. štap u lampu), dok alhemija omogućuje miješanje sastojaka za napitke. Sve navedeno je definitivno korak dalje od čistog Monkey Island stila, jer magija mijenja interakcije, čineći mozgalice logičnijim i tematski povezanijim s pričom.

U usporedbi s modernim avanturama poput Return to Monkey Islanda, Simon the Sorcerer: Origins značajnije zadržava retro duh bez pretjeranog „držanja za ručicu“ – nema hint sustava, samo Simonovi sarkastični komentari koji suptilno daju naznake što vam je činiti. Zagonetke su, očekivano, srce igre, a ima iz svakakvih – od aktiviranja drevnih mehanizama runama do varanja trgovaca. Većina je znatno logičnija u usporedbi s apsurdima iz originalnih igara, no ima i onih pomalo napornih koje se svode na lov na pixele na ekranu u potrazi za interesnom točkom, što u kombinaciji sa izostankom hintova zna frustrirati.

Ukratko, na polju gameplaya, Simon the Sorcerer: Origins nije razočarao, ali nije donio ni neke revolucionarne novitete. Gameplay mehanike su vidljivo modernizirane, ali su određena retro ograničenja i dalje prisutna.

Magična prezentacija

Simon the Sorcerer: Origins donosi audiovizualni užitak koji će vas vratiti u 90-te, ali s modernim sjajem. Igra se može pohvaliti prekrasnom, rukom crtanom cartoonish grafikom, zbog čega izgleda poput Disneyjevih crtića s kraja prošlog stoljeća – lokacije su bajkovite, likovi sjajno nacrtani, dok efekti poput leptira koji lepršaju ili plamena koji pleše u zraku daju život svakoj sceni. Animacije su fluidne u okruženju, ali su pomalo ukočene kod likova, osobito kod njihovih facijalnih ekspresija.

Zvučna strana igre je vrhunska, od orkestralnog soundtracka do licencirane glazbe iz Simonovog walkmana (kad već u uvodu igre čujete Ricka Astleyja, sve će vam biti jasno). Zvučni efekti su također na nivou i iznimno su jasni i precizni, bilo da se radi o šumovima spellova ili koraka likova. Highlight svega je glasovna gluma, pri čemu Chris Barrie sa britanskim akcentom briljira u ulozi Simona, iako možda malo zvuči preozbiljno i prezrelo za jednog 11-godišnjaka.

Kontrole su prilagođene modernim standardima i funkcioniraju veoma dobro. Izvođenje je stabilno i bez tehničkih problema, što je bilo i za očekivati budući da se radi o point and click avanturi, no malo mogu smetati ukočene animacije. Tehnički gledano, igra je uglađena, dajući prioritet stilu i nostalgiji – odlična je za fanove, ali ne revolucionarna.

Dostojan povratak legende

Simon the Sorcerer: Origins nam donosi dostojan povratak legende, hvatajući esenciju originala s dozom zrelosti i modernih elemenata. Smallthing Studio je oživio Simona kao stvarnog, sarkastičnog heroja u igri čija je priča puna humora i emocija, s logičnim zagonetkama i prekrasnom prezentacijom koja odiše duhom 90-im. Naravno, ne radi se savršenoj igri – njen spor tempo i nišnost mogle bi odbiti mlađe igrače, ali zato će ljubitelji žanra uživati u svakom trenutku kroz igru. Ako spadate među takve i tražite kratku, pamtljivu avanturu punu smijeha i dirljivih trenutaka, našli ste je.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.