Horses je igra za koju nisam ni znao do prije par tjedana kad je postala jedna od najvećih vijesti u svijetu igara i to zbog razloga koji nikad ne želite da zadesi vašu igru – zabrana njene prodaje. Nakon što je Valve zabranio njenu prodaju na Steamu, sljedeća je zabrana stigla od strane Epic Gamesa i to svega dan prije nego što je trebala izaći na njihovom digitalnom dućanu. Trenutno jedino gdje možete podržati developere jest putem GOG-a i Itcha, a prije nego što se uopće dotaknem same igre već ću ju preporučiti jer uskočiti u nju naslijepo vjerojatno je jedan od najboljih osjećaja za obožavatelje horror igara koji žele iskusiti nešto novo, nešto… divlje. Naravno, imajte na umu da je igra uvelike inspirirana djelima kao što su Pasolinijev veliki film „Salo, ili 120 dana Sodome“ (1975) i opus igara tima Tale of Tales, kojima su se čak zahvalili u odjavnoj špici.

Što je, dakle, uzrokovalo toliko pometnje među ljudima u vezi ove igre? Kao što ime nagovještava, stvar je u „konjima“. Koristim se navodnicima zato što nije riječ o životinjama, već ljudima koji predstavljaju zamjenu za konje – nose konjske maske, ljudi jašu na njima, rade na polju, jedu sijeno itd. Ako vam je od ovoga opisa na um pala riječ „fetiš“, bili biste u pravu. Naime, igrač stupa u ulogu mladića Anselma, dvadesetogodišnjaka kojeg roditelji pošalju na farmu da bi se očvrsnuo, naučio životne lekcije i što se sve već može na farmi, ali vlasnik farme čudne je sorte, kao što možete pretpostaviti. Tijekom igre upoznajemo se s likom farmera i njegovom poviješću, a pritom se gradi i šira slika svijeta u koji je igra smještena. Nikad ne otkrivajući previše već samo onoliko koliko je potrebno da igrač sam dođe do zaključka, Horses nije djelo koje će vas pretjerano zbuniti što se tiče tematike i poruke. Tematika robovlasništva sasvim je očita, kao i fašizma s obzirom da igra i dolazi iz susjedne nam Italije, iako ni u kojem trenutku se ne izriču imena bilo kakvih političkih figura te čak nije zapravo ni poznato kad/gdje se igra odvija.

Spomenuo sam Pasolinija u uvodu zato što je njegov „Salo“ uvelike paralelan ovoj igri. Oba su to djela nastala iz duboke mržnje prema fašizmu, konzumerizmu i općenito političkoj korupciji te totalitarizmu, a i „Salo“ se mučio s distribucijom i cenzurom. Dakako, „Salo“ je poprilično eksplicitniji i odvratniji, dok je sva golotinja u Horses cenzurirana – što zapravo ne umanjuje toliko efekt koliko zvuči da bi moglo. Cenzura u Horses također je jedan od razloga zašto mi nije jasna zabrana njene prodaje, ali o tom potom. U „Salo“ riječ je o 18 tinejdžera koje otmu talijanski libertinisti kako bi ih mučili, psihološki ponižavali, seksualno zlostavljali itd. U Horses, tu ulogu uzimaju anonimni ljudi koji su se na neki način zamjerili farmeru te ih je on odlučio pretvoriti u svoje konje jer tako može lakše manipulirati njima. Jelo koje im daje nije izmet kao što je slučaj u jednoj od najpoznatijih scena u Pasolinijevu filmu, ali sumnjam da je njihov ljudski organizam zadovoljan sijenom i sličnim proizvodima.

U oba je slučaja kritika društva britka i teška za probaviti, ali ne zato što se igrač s njom ne slaže, već zbog uznemirujućeg načina njene vizualizacije kojoj kao da je svrha da bude što odbojnija, ali ponekad je to jedini način na koji se poanta može prenijeti. Na kraju dana, ja ne bih uopće ni pisao o ovoj igri da nije do kontroverze u kojoj se našla. Stoga, zašto zabraniti igru koja ne samo da je „cenzurirana“ nego ima poruku koja je i dan-danas aktualna svojom porukom? Moja je teorija da ton ima najveću ulogu u svemu tome. Da je ista ova tematika predstavljena na način satire, ili farse, da nije crno-bijela i da nisu svi goli – mislim da ne bi bilo nikakvih problema. Ali, ton igre i njena atmosfera toliko su uznemirujući i opresivni da ju je teško uopće igrati (motion blur koji se ne može isključiti svakako pripomaže dojmu!), a kamoli poslije opisati nekome zašto ju ipak vrijedi odigrati, a da ne zvučite kao manijak.

Tijekom igre, kliknulo mi je zašto me zapravo toliko estetski privlači igra i njen crno-bijeli lokalitet, a to je već spomenuti Tale of Tales. Ako niste upoznati, Tale of Tales je belgijski umjetnički studio poznat po svojim neobičnim spojevima umjetničkih instalacija i videoigara koje su popularizirale termin „simulatora hodanja“. Najpopularnije im je djelo, a i moj osobni favorit, The Path iz 2009. godine, kojim su reinterpretirali priču o Crvenkapici kroz prizmu strave i užasa te pritom simbolički prikazali žensko životno iskustvo, ali ono koje sam najviše primijetio u Horses jest njihov The Graveyard iz 2008. godine. Također predstavljana monokromatski i sa sličnom zrnatom filmskom estetikom, igra je prvo što mi je proletjelo glavom kad sam pokrenuo Horses i ostalo je sa mnom do samog kraja.

Što se repetitivnog gameplayja tiče, i tu je svakako poveznica s Tale of Tales. Horses ima prvotnu svrhu da dopre do igrača, uznemiri ga i prenese poruku – gameplay je sekundaran u svakom pogledu. Ima tu par zagonetki, puno hodanja, rješavanja dnevnih poslova koje farmer zada, ali sve se doima kao krinka ili zezancija, čak dostiže parodijske visine kad dođete do kraja. Kad dođete na farmu, kazano vam je da ćete svaki dan morati raditi rutinske poslove na farmi, tj. sve ono što farmer ostavi na popisu na zidu kuće, ali to su nikakvi poslovi. Nahranit ćete psa tu i tamo, kao i „konje“, skupit ćete neko povrće, skupiti „konje“ kad pobjegnu, takva vrsta posla, ali igra nekad istupi iz svoje rutine i kao da se namjerno ruga igračima. Naime, predstavit će vam svakog „konja“ poimence i natjerati da zapamtite kako izgledaju i farmer će vas uputiti da pazite da se ne bi počeli pariti, a ako počnu, da zapamtite tko se pario. Okej. To se dogodi, naravno, već idući dan i morate identificirati tko je kriv, ali nikad se više to neće ponoviti. Ista stvar pred kraj igre gdje imate lažan osjećaj snage nakon što pokupite lovačku pušku, te se pojavi čak i brojač municije u kutu, ali apsolutno ni u jednom trenutku nećete pokupiti municiju za pušku ili ju ikako iskoristiti! Naravno, lako se žaliti na takve stvari i reći „ovo su napuštene ideje“ ili „zašto bi igra ovo učinila, to nema smisla“, ali mislim da je upravo to smisao. Zašto bi igra s ovakvom prezentacijom i radnjom trebala pokleknuti pred tradicionalnim konvencijama igara?

Sve što sam opisao razlog je zašto će vas igra u potpunosti privući, ili odbiti. Ako vam išta od ovoga zvuči iole zanimljivo, svakako mogu preporučiti Horses kao odmor od konvencionalnih igara koje se čine kao da su izgubile svoju svrhu postojanja. Igre napravljene da budu konzumirane u što kraćem roku i kako bi pružile razbibrigu, neprijatelji su igara kao što su Horses koje čvrsto stoje i opiru se valovima prosječnosti te žele izazvati igrače da iskuse nešto što možda nikad ne bi inače iskusili. Ima tu puno mana, i ni u kojem svijetu ovu igru ne mogu smatrati savršenom „basnom“, ako se smijem okoristiti tim terminom, ali ovo je jedna od originalnijih i izazovnijih igara koje sam imao priliku igrati unazad par godina. Jedino što mi pada na pamet jeste INDIKA, što je isto igra koja se jednako poigrava konvencijama i tvori od njih nešto sasvim neuobičajeno i posebno. Svakako odigrati… ako se usudite!