Kada smo se 2017. godine u igri Styx: Shards of Darkness posljednji put družili sa Styxom, ciničnim goblinom i ovisnikom o magičnom jantaru, stealth žanr je proživljavao svojevrsnu krizu identiteta. No, devet godina kasnije, povratak studija Cyanide sa igrom Styx: Blades of Greed ne djeluje samo kao pokušaj nastavljanja osrednje franšize, već i kao prkosni manifest “B-produkcije” koja odbija nestati pred naletom generičkih AAA open world naslova. Postoji određena plemenitost u onome što nazivamo B-tier igrama – to su oni projekti koji nemaju budžete koji bi ugrozili nacionalne ekonomije, ali posjeduju fokus koji često nedostaje bezličnim korporativnim blockbusterima.

Serijal o Styxu oduvijek je bio upravo to – nišni, ponekad tehnički neuglađen, ali mehanički rigidan i karakterom prebogat doživljaj koji nije za svakoga. Styx nije vaš tipični heroj, on je neugledni goblin od metar i žilet, cinik čiji su komentari oštriji od njegovog bodeža. On je rijedak primjer protagonista koji svoju fizionomiju ne nosi kao kozmetički dodatak, već je koristi kao apsolutni temelj dizajna nivoa. Dok vodeće franšize već godinama bježe u prostranstva akcijskih RPG-ova gdje je skrivanje postalo tek opcionalna fusnota, Cyanide je odlučio ostati vjeran sjenkama, a njegov Styx: Blades of Greed je bitan jer predstavlja otpor trendu “čišćenja mapa” od beskonačnih ikona. Spomenuti naslov je podsjetnik na eru kada je dizajn nivoa bio bitniji od veličine mape izražene u kvadratnim kilometrima. Ukratko, nova Styxova avantura je povratak korijenima žanra koje su mnogo veći giganti poput Ubisofta ili pak Sonyja polako počeli zaboravljati. A upravo je to ono što nam je i trebalo!

Brod lupeža i groznica Quartza

Radnja igre nasilno nas ubacuje u događaje neposredno nakon cliffhangera iz Styx: Shards of Darknessa. Styx više nije vuk samotnjak, on sada predsjeda svojevrsnim “brodom lupeža“, okupljajući ekipu otpadnika i bjegunaca na letećem brodu koji služi kao mobilna baza operacija. Među njima su stara poznanica i nekadašnja lovkinja na gobline Helledryn te mračni vilenjak Djarak. Iako ovaj setup može zazvučati kao fantasy verzija Mass Effecta, nemojte se zavaravati – ovdje nema moralnog kompasa koji pokazuje prema svecima. Fokus priče je Quartz, novi, misteriozni magični resurs koji ljudsko carstvo i njegova Inkvizicija eksploatiraju do granica uništenja svijeta.

Styx je, kao i uvijek, vođen najnižim porivima. On je junkie, a Quartz je njegova nova fiksacija. Upijanje fragmenata ovog kristala daje mu božanske moći, ali ga i uvlači u dijalog s entitetom zvanim Flux, koji mu neprestano šapuće iz unutrašnjosti njegove vlastite oštećene psihe. Upravo kroz taj konflikt s Fluxom dobivamo najdublji uvid u Styxov karakter do sada, skidajući slojeve cinizma kako bismo vidjeli oštećeno stvorenje koje samo želi preživjeti u svijetu koji ga mrzi. Narativno, igra ne pokušava redefinirati high fantasy, ali pruža fascinantan uvid u začetke Velikog rata i formiranje legendarne plaćeničke skupine Black Hand, koju pamtimo iz Of Orcs and Men univerzuma.

Svijet je podijeljen na tri masivna, vizualno distinktna igrališta. The Wall je arhitektonski trijumf dizajna – vrtoglavi, vertikalni labirint koji spaja elemente Hadrianovog zida i londonskog mosta u jednu nemoguću strukturu prepunu srednjovjekovne buke. Zatim je tu Turquoise Dawn, orkovsko selo u džungli, gdje se priroda i imperijalna arhitektura sudaraju u vizualno raskošnom, ali smrtonosnom okruženju. Na koncu, povratak u ruševine Akenasha predstavlja vrhunski čin rekontekstualizacije. Naime, stara prijestolnica vilenjaka, koje se sjećamo iz igre Styx: Master of Shadows, sada je ruševna megastruktura u kojoj istražujete poznate prostore iz potpuno novih uglova. Svaki od ovih nivoa je “sandbox” u punom smislu riječi, što znači da nude određenu dozu slobode i nelinearnosti, pa će svaki igrač pronaći svoj način igranja i prolaska kroz svaku od lokacija. Za kompletiranje igre bit će vam potrebno oko 20 sati, što je idealna mjera za stealth naslov koji ne želi postati naporan, iako pred kraj možete osjetiti mrvicu repetitivnosti, prvenstveno u sekundarnim ciljevima.

Geometrija tišine i kuka za spas

Srce Styx: Blades of Greeda je mehanički ples u kojem je igrač koreograf vlastite infiltracije. Cyanide je mudro integrirao Metroidvania elemente u tradicionalni stealth sandbox. Svaki nivo je isprepletena mreža puteva, ali mnogi od njih su vam nedostupni dok ne otključate specifične alate poput Grappling Hooka ili Glidera. Ovi alati radikalno mijenjanju način na koji percipirate prostor, pa ono što je u prvom satu bio nepremostivi zid, u desetom satu postaje odskočna daska za zračni napad. Svaki minut u koži Styxa je vježba u procjeni rizika. Hoćete li ugasiti baklju mješavinom pljuvačke i pijeska, ili ćete iskoristiti moć kloniranja kako bi vaš dvojnik povukao polugu dok vi visite s lustera? U potpunosti je na vama.

Vertikalnost dizajna nivoa je ovdje bez premca u modernom stealthu. Styx se kreće s fluidnošću koja podsjeća na najbolje dane Dishonoreda, ali s krhkošću koja vas stalno drži na rubu. Borba prsa u prsa je, sasvim ispravno, vaša zadnja opcija i vjerojatno vaša smrtna presuda. Bazična je, kruta i zahtijeva lock-on sustav koji djeluje kao relikt prošlosti, ali to je namjerna dizajnerska odluka jer, ne zaboravite, Styx nije borac, već podlac i parazit koji napada iz sjenke. Prava zabava leži u korištenju Quartz moći poput kontrole uma, super-brzine ili Flux Blasta, koje troše resurse i tjeraju vas na stalno vaganje – iskoristiti moć sada ili riskirati staromodno šuljanje?

Nažalost, AI neprijatelja je područje gdje se vide najdublje “pukotine” u oklopu ove produkcije. Iako stražari imaju izvanredan sluh koji vas tjera da pazite na svaku prevrnutu stolicu ili prosutu tekućinu, njihovo vidno polje zna biti komično nepredvidivo. Postoje trenuci kada će vas uočiti na rubu vidljivosti, ali i trenuci kada ćete čučati u polusjeni odmah pored njih dok oni zure u prazno. Ipak, jednom kada se alarm oglasi, postaju nemilosrdni, tjerajući vas u frenetične bijegove koji često završavaju zapinjanjem u geometriji okruženja. Srećom, igra dopušta Quick Save u gotovo svakom trenutku, što je nužnost u naslovu koji se toliko oslanja na metodu pokušaja i pogrešaka. Bez te opcije, frustracija bi vrlo brzo nadjačala užitak savršeno izvedene krađe.

Unreal Engine 5 i cijena ambicije

Prezentacija igre je fascinantna studija slučaja o tome kako pametna art-direkcija može maskirati budžetska ograničenja. Koristeći Unreal Engine 5, Cyanide je uspio stvoriti svijet koji je vizualno upečatljiv, prljav i opipljiv. Osvjetljenje je ovdje ključni igrač, a Blue Quartz energija koja pulsira kroz mračne dvorane stvara atmosferu koja je istovremeno magična i jeziva. Međutim, tehnička stabilnost je polje na kojem Styx: Blades of Greed gubi bodove. Igra pati od “traversal stuttering” problema, odnosno povremenih trzanja prilikom kretanja kroz nivoe dok se učitavaju novi segmenti mape. Iako performanse na konzoli ciljaju 60 fpsa, primjetni su ozbiljni padovi u gušćim urbanim sredinama poput Walla.

Zvučna komponenta i audio dizajn su, blago rečeno, neujednačeni. Sam Styxov glas je i dalje onaj isti prepoznatljivi, promukli vokal pun sarkazma koji nosi cijelu igru na svojim leđima. S druge strane, glasovna gluma sporednih likova i Inkvizitora često varira od prolazne do katastrofalne, podsjećajući na loše školske predstave i amaterske filmove. Cutscene su tehnički najslabija karika – kamera često čudno siječe kadrove, audio cueovi se aktiviraju na pogrešnim mjestima, a modeli likova u krupnom planu otkrivaju nedostatak detalja. Ipak, ambijentalni zvukovi, od škripe dasaka pod vašim nogama do udaljenog šaputanja stražara, urađeni su s velikom pažnjom i izravno pomažu igrivosti, dajući vam zvučne markere za opasnost.

Posljednji bastion klasičnog stealtha

Styx: Blades of Greed nije igra koja će srušiti rekorde prodaje ili osvojiti GOTY nagradu, ali zato posjeduje ono što mnogim modernim igrama nedostaje – dušu i integritet. Treća Styxova avantra je istinski trijumf dizajna nad budžetom i dokaz da su oštre sjenke i pametno osmišljeni vertikalni prostori i dalje uzbudljiviji od beskonačnih, praznih polja i generičnih questova u modernim otvorenim svjetovima. Cyanide je uspio proširiti vidike serijala bez gubljenja njegove suštine, stvorivši dosad najzreliju i najkompleksniju Styx igru do sada.

Iako tehnička grubost, neujednačeni AI i loša glasovna gluma vuku igru unatrag, njen level dizajn i vertikalna sloboda su klasa za sebe. Ovo je igra za sve one koji preferiraju tišinu bodeža umjesto buke mača i koji cijene kada ih igra tretira kao inteligentna bića sposobna sama pronaći put kroz sjenke. Styx se vratio, grozniji i ciničniji nego ikad i, ruku na srce, upravo nam je takav i nedostajao.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.