Na ovogodišnjem ZaConu će se održati i cosplay natjecanje, prvo takvo natjecanje u Zadru. Vođenje ove zanimljive, a i izazovne manifestacije preuzela je Jelena Kupsjak, koja je za GoodGame pripremila i poseban tekst o cosplayu. Pa, za sve one koji žele malo više pojašnjenja, kao i za one koji to još uvijek miješaju sa nekim drugim praksama, ovo je pravo mjesto.

U posljednjih nekoliko desetljeća, praksa poznata kao cosplay (costume + play) razvila se iz marginalne fandom aktivnosti u globalno rasprostranjen oblik performansa, identitetskog eksperimentiranja i kolektivne kreativnosti. Cosplay podrazumijeva utjelovljenje likova iz popularne kulture;  animea, filmova, videoigara ili stripova; kroz kostim, gestu i ponašanje. Iako se često percipira kao suvremeni fenomen, njegovi korijeni sežu u rane znanstveno-fantastične konvencije 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, dok se sam termin cosplay popularizira u Japanu 1980-ih godina.

No, unatoč toj relativnoj novosti, cosplay otvara pitanja koja su duboko antropološka: što znači postati netko drugi? Kako tijelo sudjeluje u toj transformaciji? I koje društvene funkcije imaju ovakve prakse?

Na prvi pogled, cosplay se često uspoređuje s karnevalom, osobito zbog zajedničkog elementa maskiranja. Međutim, takva usporedba brzo pokazuje svoje granice.

Karneval, kako ga opisuje Mikhail Bakhtin, nije tek kostimirana zabava, već kompleksna društvena forma obilježena inverzijom hijerarhije i slavljenjem grotesknog tijela. U karnevalu, društvene norme privremeno se suspendiraju: autoriteti se ismijavaju, granice između visokog i niskog brišu, a tijelo se prikazuje kao otvoreno, pretjerano i transformativno. Karneval je kolektivni događaj koji proizvodi ono što Bakhtin naziva “drugim svijetom”, prostorom u kojem je moguće zamisliti alternativne društvene odnose.

Ovaj aspekt dodatno se može razumjeti kroz koncept liminalnosti Victora Turnera, koji karneval vidi kao prijelazni prostor između strukturiranog društvenog poretka i njegove privremene suspenzije. U tom liminalnom stanju, sudionici ulaze u stanje communitas,  intenzivnog osjećaja zajedništva i jednakosti.

U usporedbi s time, cosplay nije primarno ritual inverzije društvenog poretka. Njegova logika nije destrukcija hijerarhije, već precizna reprodukcija i reinterpretacija fikcionalnih svjetova. Umjesto grotesknog tijela, cosplay često teži estetskoj vjernosti, detalju i perfekciji. Umjesto kolektivnog rituala vezanog uz kalendar, cosplay je distribuirana praksa koja se odvija kroz konvencije, digitalne platforme i svakodnevne kreativne procese.

Ipak, sličnosti postoje, osobito u dimenziji transformacije i privremenog izlaska iz svakodnevnog identiteta.

U tom kontekstu, zanimljivo je uvesti LARP (live action role-playing), koji možda najbliže spaja elemente rituala i igre. Kao što ističe Sarah Lynne Bowman, LARP funkcionira kao oblik utjelovljenog pripovijedanja u kojem sudionici ne samo da predstavljaju likove, već ih žive unutar strukturiranih narativnih svjetova. Ova praksa često ima i terapeutske dimenzije: omogućuje eksperimentiranje s emocijama, odnosima i identitetima u sigurnom, fikcionalnom prostoru.

Za razliku od cosplaya, gdje je naglasak često na vizualnoj reprezentaciji, LARP uključuje kontinuiranu interakciju i narativnu ko-produkciju. U tom smislu, LARP se može promatrati kao prostor između igre i rituala, mjesto gdje fikcija postaje sredstvo za refleksiju stvarnosti.

Treći fenomen koji otvara važno polje usporedbe jest drag. Za razliku od cosplaya i LARP-a, drag ne proizlazi primarno iz fikcionalnih svjetova, već iz društvene stvarnosti roda. Kako pokazuje Judith Butler, rod nije stabilna kategorija, već performativni čin, nešto što se stalno iznova proizvodi kroz ponavljanje normi. Drag tu performativnost razotkriva i često subvertira, koristeći pretjerivanje, ironiju i stilizaciju.

Ako je karneval prostor kolektivne inverzije, a LARP prostor narativnog eksperimenta, drag se može razumjeti kao prostor kritičke refleksije društvenih normi kroz tijelo.

Usporedimo li ove prakse, postaje jasno da, iako dijele elemente maskiranja i transformacije, njihove funkcije i logike često značajno variraju. Zajednički im je interes za tijelo kao mjesto transformacije, no ono što se transformira i zašto, razlikuje se.

Važna dimenzija cosplaya (ali i karnevalske maske, LARP-a i draga, opet, s određenim važnim razlikama) jest njegova izrazito razvijena kreativna i zanatska komponenta. Izrada kostima često uključuje kompleksan proces istraživanja, dizajna i izvedbe: od analize vizualnih referenci i odabira materijala, do krojenja, šivanja, modeliranja rekvizita i rada s različitim tehnikama poput 3D printa ili obrade pjene i plastike. U tom smislu, cosplay funkcionira kao oblik uradi-sam umjetnosti (DIY), ali i kao prostor učenja i razmjene znanja unutar zajednice. Posebnu ulogu ima i transformacija tijela kroz šminku, frizuru i stilizaciju, gdje lice i tijelo postaju platno za reinterpretaciju fikcionalnih likova. Ova praksa zahtijeva preciznost, strpljenje i tehničku vještinu, ali i kreativnu interpretaciju, jer cilj nije uvijek samo vjerno kopiranje, već i prilagodba likova vlastitom tijelu, kontekstu i estetici. Upravo u toj napetosti između reprodukcije i inovacije cosplay se može razumjeti kao hibridna forma između zanata, performansa i umjetnosti, u kojoj proces izrade ima jednaku važnost kao i sam čin utjelovljenja.

U suvremenom kontekstu, cosplay posebno otvara prostor za razumijevanje novih oblika identitetskog rada. On omogućuje sudionicima da istražuju granice između sebe i drugoga, stvarnosti i fikcije, svakodnevice i igre. U tom smislu, cosplay nije tek hobi, već praksa kroz koju se proizvode značenja, odnosi i oblici pripadnosti.

Možda upravo zato, kao i karneval nekada, cosplay danas funkcionira kao prostor u kojem se može zamisliti, i privremeno živjeti, drugačije.