Crimson Desert je jedna od onih igara koje vas gotovo tjeraju da zauzmete konačan stav, iako ga je teško donijeti. Sve ovisi o trenutku u kojem je igrate i razini strpljenja koju ste spremni uložiti. U jednom trenutku može djelovati kao potpuni kaos, već u sljedećem kao potencijalno remek-djelo, a najčešće kao nešto što tvrdoglavo ostaje negdje između ta dva ekstrema. Pisati o njoj također je nezahvalno, jer Pearl Abyss neprestano mijenja temelje iskustva kroz stalne zakrpe. Ono što je jučer bilo pokvareno danas možda više ne postoji… ali sve to lako zamijeni novi problem koji jednako narušava dojam igranja.

Ipak, unatoč toj nepredvidivoj prirodi, teško je Crimson Desert ostaviti po strani, a to na kraju govori više od bilo kakve brojčane ocjene. Lako biste mogli steći osjećaj da ste zarobljeni u golemom svijetu kakav obično povezujemo s MMORPG igrama, odnosno prostoru koji, realno, vjerojatno nikada nećete u potpunosti iscrpiti. U tom pogledu, čak ni Ubisoftovi otvoreni svjetovi ne dolaze blizu onome što Crimson Desert pokušava postići. No, unatoč toj impresivnoj ambiciji, jasno je da ova igra jednostavno nije za svakoga.

Treba vremena da se kompletno otvori

Početni sati ne idu igri u prilog. Zapravo, na granici su zamornog. Dugo lutate kroz nejasne tutorijale, nespretne kontrole i priču koja vas baca usred zbivanja bez pravog razloga da vam bude stalo. Kliff, naš protagonist, predstavljen je, ubijen, uskrsnut i poslan u misiju spašavanja svijeta na toliko ubrzan i nepovezan način da se čini kao da nedostaju čitava poglavlja. Neko vrijeme sam čekao da priča „klikne“, da se likovi razviju, da ulozi postanu važni, ali to se zapravo nikad ne dogodi. Na kraju sam prestao očekivati išta od priče i, začudo, upravo tada je igra počela funkcionirati. Jer Crimson Desert nije najbolji kada pokušava ispričati priču. Najbolji je kada je potpuno zaboravi.

Kad se svijet napokon otvori, a treba mu vremena, igra se gotovo neprimjetno transformira. Ono što u početku djeluje kao nespretan, prekompliciran RPG, postupno se pretvara u pravo igralište sustava, mehanika i neprekidnih distrakcija. U jednom trenutku ćete kuhati, već u sljedećem kopati rudu, pa niotkuda spašavati ovcu, da biste se nekoliko minuta kasnije našli usred okršaja s razbojnicima. Ništa od toga ne teče osobito glatko, ali upravo u tome i leži poanta. Igra se hrani vlastitom nepredvidivošću i stalno pred vas baca neke nove aktivnosti, mehanike i iznenađenja, često bez pravog objašnjenja i očekuje da se snađete u hodu.

Ta nejasnoća istovremeno je jedna od najvećih mana i dio njezina neobičnog šarma. Često ćete kopati po izbornicima pokušavajući shvatiti što vam je igra upravo rekla. No kada nešto „klikne“, bilo da je riječ o nekoj borbenoj tehnici ili načinu kretanja, osjećaj je neprocjenjiv. Kao da igra od vas traži da upravo pronađete taj osjećaj.

Borba je segment u kojem se stvari najčešće poslože kako treba. Brza je, kaotična i jasno dizajnirana za okršaje s većim brojem protivnika, uz dovoljno dubok sustav vještina. Osjećaj napretka je opipljiv kako otključavate nove sposobnosti i sve sigurnije ulazite u sukobe, čak i kada težina zna naglo skočiti. Nije potpuno ispolirana, ali pruža onu traženu zabavu i u ovako neujednačenom iskustvu, to ima posebnu težinu. Osim toga, Crimson Desert donosi sustav frakcija koji uključuje, primjerice, plaćenike i plemićke kuće, pri čemu vaš ugled izravno utječe na trgovinu i podršku saveznika. Sve to je nekako povezano i sa borbom što dodatno naglašava činjenicu da vam nikada neće biti dosadno.

Vrlo zabavna borba koja se stalno razvija

Prava snaga  Crimson Deserta je njegov svijet. Tu igra doista opravdava svoje ambicije. Prostran je, raznolik i ostavlja dojam živosti kakvu mnoge open world igre tek pokušavaju odglumiti. Gradovi vrve aktivnošću, NPC-jevi imaju svoje rutine, a krajolik vas neprestano vuče da skrenete s puta i istražite još malo dalje. Savršeno pogađa onu ključnu bit otvorenog svijeta — osjećaj da krenete prema jednom cilju, a završite potpuno izgubljeni negdje drugdje. Neki od mojih najdražih trenutaka uopće nisu bili vezani uz zadatke ili nagrade, već jednostavno uz jahanje zmaja kroz razne krajolike, promatranje promjena vremena ili spontanih, neočekivanih susreta.

Vizualno, igra itekako može izgledati predivno. Postoje trenuci, osobito na početku, koji doista djeluju „next-gen“ na način kakav rijetko viđamo. Osvjetljenje, vremenski efekti i razina detalja u okolišu nose prezentaciju, čak i ako modeli likova ponekad podbace. Dizajn zvuka sve to lijepo podržava, uz snažan soundtrack i solidnu glasovnu glumu, iako sam dijalog varira od iskreno zabavnog do nenamjerno smiješnog. Zanimljivo je i koliko je Crimson Desert dobro optimiziran za različite PC konfiguracije. Na mom sustavu s Ryzenom 5 5600 i RX 6650 XT, ciljajući 1440p, igra se većinu vremena vrtjela bez većih poteškoća. Istina, povremeno su se javljala tehnička zastajkivanja i padovi fpsa ispod željenih 60, ali nikada nisam imao osjećaj da performanse ozbiljno pate ili da je optimizacija problematična.

Naravno, ne bi to bio Crimson Desert bez neizbježnog „janka“. Bugovi su prisutni na svakom koraku, no češće su bizarni nego što zaista kvare iskustvo. Problemi s pecanjem, nespretne animacije kretanja ili sustavi koji se raspadaju dok se drugi istovremeno popravljaju, sve je to dio paketa. Igra je očito u stalnom procesu promjene i to se jasno osjeti. Ipak, za razliku od mnogih nedovršenih izdanja, ovdje postoji dojam da razvojni tim aktivno prati stanje.

Upravo zbog te stalne evolucije teško je zapravo ocijeniti Crimson Desert. Da ste me pitali nakon prva četiri sata koju bi mu ocjenu dao, vjerojatno bih ga potpuno otpisao. Nakon deset sati bio sam oprezno zainteresiran. Nakon pedeset sati nisam želio stati…. To je definicija „slow burn“ igre, one koja traži strpljenje i spremnost da joj se pristupi pod njezinim uvjetima. Neće svi imati živaca za to, i iskreno, ne krivim ih.

Nije za svakoga

Ono što mogu reći je da nećete požaliti ako Crimson Desertu date priliku, jer ovdje zaista postoji nešto posebno. Ipak, važno je prihvatiti kontekst – riječ je o igri koja je prvotno zamišljena kao MMORPG, da bi kasnije skrenula u single player vode. Tek kada se pomirite s time i s činjenicom da vas čeka ogromna količina sadržaja te deset sati neprekidnog lutanja prije nego što stvari „kliknu“, tek tada možete reći da je igra za vas.

U konačnici, ovo nije čvrsto strukturiran RPG vođen pričom, već kaotičan i ambiciozan sandbox koji vas neprestano iznenađuje, čak i onda kada vas frustrira. Prepun je upitnih odluka, nedovršenih sustava i grubih rubova i nekako, unatoč svemu, uspijeva funkcionirati. Crimson Desert nije remek-djelo, niti je dosljedno dobra igra, ali je istovremeno privlačna, nepredvidiva i iznenađujuće ju je teško ostaviti. Upravo taj osjećaj da vas nešto zanimljivo čeka iza sljedećeg brda nećete pronaći ni u jednom drugom naslovu.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.