Od završetka Legacy of Kain: Defiancea davne 2003. godine, sudbina Kaina i Raziela visila je u limbu poslovnih odluka i promjena vlasništva nad intelektualnim vlasništvom, ostavljajući fanove da gladuju na mrvicama remastera i stripova. Legacy of Kain: Ascendance stiže kao odgovor na tu dugu glad, ali dolazi u neočekivanom, gotovo subverzivnom obliku. Umjesto raskošne 3D akcijske avanture kakva bi priličila nasljedniku jedne od najjačih Sonyjevih uzdanica iz PS1 i PS2 ere, dobili smo 2D akcijski platformer. Razvijen od strane studija Bit Bot Media pod budnim okom Crystal Dynamicsa, ovaj naslov pokušava igrati na kartu nostalgičnog 16-bitnog estetskog koda, istovremeno pokušavajući opravdati svoj status službenog kanonskog nastavka – ili točnije, prequela.

U trenutku kada su metroidvanije i retro platformeri preplavili tržište do točke zasićenja, Legacy of Kain: Ascendance se mora boriti ne samo sa sjenama svojih prethodnika, već i s tehnički superiornijim modernim kolegama iz žanra. Pitanje koje se nameće nije samo je li ovo dobra igra, već zaslužuje li Nosgoth ovakvu vrstu povratka?

Narativni kanibalizam i sestra koju nitko nije tražio

Narativna struktura Legacy of Kain: Ascendancea postavlja se kao most, istražujući prostore između originalnog Blood Omena i kultnog Soul Reavera. U središtu radnje je Elaleth, Razielova sestra i lik koji je svoje prve korake napravio u grafičkim novelama koja sada preuzima ulogu glavne protagonistice. Njena motivacija je klasična, gotovo arhaična – osveta protiv brata koji joj je oduzeo voljenu osobu. No, problem nastaje kada njezina osobna drama počne agresivno parazitirati na već utvrđenom kanonu franšize.

Scenaristički tim se odlučio na hrabar, ali krajnje upitan potez – proglasili su Ascendance apsolutnim kanonom, što znači da su svi događaji u igri zapravo masivni retkon cijelog serijala. Elaleth je ovdje prikazana kao siva eminencija, tajni katalizator koji je potaknuo Kaina da podigne svoje poručnike, pa čak i osoba koja je svjesno gurnula Raziela u sudbonosni sukob s Kainom zbog vlastite osvete. Ovakva vrsta “naknadne pameti” u scenariju često djeluje jeftino, oduzima težinu sudbinskim odlukama koje su Kain i Raziel donosili desetljećima, pretvarajući epsku tragediju o slobodnoj volji u obiteljsku sapunicu vođenu ogorčenošću jednog novog lika.

Tempo radnje je rascjepkan stalnim promjenama perspektive između Elaleth, Raziela i Kaina. Dok igra pokušava pružiti “fan service” prikazujući nam legendarne lokacije i trenutke iz nove perspektive, pisanje često gubi oštrinu. Dijalozi, iako se trude zadržati teatralnost po kojoj je serijal poznat, često skližu u domenu fan-fictiona. Prezentacija priče putem statičnih anime portreta dodatno potkopava atmosferu – dok glasovni glumci isporučuju linije s maksimalnom ozbiljnošću, vizualni prikaz tih emocija djeluje ukočeno, zastarjelo i bolno neusklađeno s mračnim gotskim tonom koji Nosgoth zahtijeva.

Artritični vampiri i Chicken-core platformiranje

Kada se makne sloj lorea, ostaje gameplay koji se može opisati kao frustrirajući pokušaj oživljavanja duha NES i SNES ere bez razumijevanja što te igre čini dobrima u 2026. godini. Ascendance se deklarira kao akcijski platformer s naglaskom na vertikalnost, no svaka minuta provedena s kontrolerom u rukama otkriva duboke pukotine u dizajnu.

Kretanje likova je tromo i neprecizno. Skakanje, ključni element svakog platformera, pati od čudne tromosti koja čini precizne sekcije pravom noćnom morom. Raziel i Elaleth imaju moć mahanja krilima za postizanje visine, što bi trebalo biti oslobađajuće, ali je ograničeno mana-metrom koji se prebrzo prazni. Borba je, nažalost, još gora. Osnovni napadi su slabašni i vizualno neuvjerljivi, podsjećajući na najlošije primjere iz 8-bitne ere. Jedina mehanika koja zapravo pruža užitak je parry sustav. Pravovremeni blok prati izvrstan zvučni feedback i snažan protunapad, što na trenutak pruža privid kvalitete. No, taj privid brzo nestaje pred AI-jem neprijatelja koji je, blago rečeno, katastrofalan. Neprijatelji besciljno skaču, bježe izvan dosega ekrana ili jednostavno hodaju s litica u vlastitu smrt, pretvarajući potencijalno epske bitke u farsu.

Još jedna mehanička stranputica je sustav hranjenja. Kao vampiri, Elaleth i Kain moraju konzumirati krv kako bi održali zdravlje koje se stalno troši. Dok je to u Soul Reaveru bio elegantan sustav nadopune, ovdje se pretvara u naporan zadatak. Vidjeti mračne antiheroje kako bjesomučno ganjaju nevine ljude samo da bi napunili bar koji curi kao probušena kanta, ubija svaku imerziju. Tempo igre pati zbog ovih odluka – umjesto da se fokusirate na istraživanje, stalno ste u paničnoj potrazi za idućim “fiskalnim” obrokom krvi.

Estetska šizofrenija i trijumf glumačkih veterana

Vizualna prezentacija Ascendancea je možda najzbunjujući aspekt cijelog iskustva. Igra izgleda kao da ju je radilo pet različitih timova koji međusobno nisu razgovarali. Glavni dio igre koristi pixel art koji varira od solidnog do potpuno bazičnog i praznog u pećinama i dvorcima. No, prava konfuzija nastaje u cutscenama. Igra skače s prekrasnih PS1-style 3D demake scena (koje su uvjerljivo najbolji vizualni dio igre) na jeftine anime portrete, pa na CG animacije koje izgledaju kao da su doslovno izvučene iz arhive iz 1995. godine. Ova estetska neujednačenost čini igru vizualno neurednom i ostavlja dojam nedostatka koherentne umjetničke vizije.

Srećom, ono što se čuje daleko je bolje od onoga što se vidi. Povratak Simona Templemana kao Kaina i Michaela Bella kao Raziela je emocionalni vrhunac igre. Iako su njihovi glasovi vidno ostarjeli, što stvara bizaran efekt s obzirom na to da se radi o prequelu gdje bi trebali zvučati mlađe, njihova profesionalnost i razumijevanje likova su neupitni. Svaki put kad Kain ispusti sarkastičnu primjedbu ili Raziel krikne od boli, igra nakratko povrati onaj stari sjaj. Zvučni dizajn parryja i hranjenja krvlju je visceralno zadovoljavajuć, ali glazba je totalna enigma. Na momente je to genijalan spoj metala i orkestralnih dionica (potpisuje ju Celldweller), dok se u drugim trenucima čini kao da jedna te ista loša petlja buke svira na prevelikoj glasnoći, gušeći sve ostalo.

Novčić koji je pao na krivu stranu

Legacy of Kain: Ascendance je proizvod koji pati od prevelikog tereta vlastitog imena. Da se ovaj naslov zove bilo kako drugačije, bio bi tek prosječan, zaboravljiv indie akcijski platformer s nekoliko zanimljivih ideja. No, s Legacy of Kain markicom, on nosi odgovornost koju ne može ispuniti. Njegova najveća pogreška nije u tome što je 2D igra, već u tome što se usudio prepravljati povijest jedne od najomiljenijih saga bez tehničke i kreativne snage koja bi to opravdala.

Ono što smo dobili je naslov koji se osjeća kao fan-fiction s budžetom – glasovi koje volimo zarobljeni su u tijelu igre koja se bori s osnovnim principima dizajna. Elaleth, unatoč trudu developera, ostaje lik koji više smeta nego što doprinosi, a njena uloga u Razielovoj sudbini djeluje kao nepotrebno čeprkanje po savršeno zaokruženoj priči.

Ascendance nije trijumfalni povratak kralja, već nespretno teturanje kroz uspomene. Za hardcore fanove, on nudi četiri sata nostalgije koja povremeno peče, dok će za nove igrače ostati tek zbunjujući primjer kako ne treba oživljavati legende. Nosgoth zaslužuje bolje od ovoga – zaslužuje viziju, stabilnost i ponos koji je Legacy of Kain nekoć utjelovljivao, a ne ovaj pikselizirani, retkonima opterećeni odjek prošlosti.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.