U trenutku kada cijela gaming scena pati od kroničnog umora od zombija i kojekakvih mutiranih karakondžula, najava još jedne kooperativne pucačine s hordama nemrtvih obično izaziva kolektivno slijeganje ramenima. No, kada se uz to ime veže John Carpenter, čovjek čiji su kultni klasici kao što su The Thing, Halloween i Prince of Darkness definirali moderni horror, skepticizam se neizbježno miješa s onom vrstom dječje znatiželje koju osjećate dok kopate po prašnjavoj kutiji starih VHS kazeta na lokalnom buvljaku.

John Carpenter’s Toxic Commando predstavlja ambiciozan, iako ponekad kontradiktoran pokušaj studija Saber Interactive da kanalizira duh osamdesetih kroz prizmu moderne tehnologije. Rezultat je naslov koji je istovremeno tehničko čudo i mehanički anakronizam, pucačina koja je jednako zaljubljena u miris spaljenog baruta kao i u viskoznost digitalnog blata.

Saber Interactive se ovdje nalazi na domaćem terenu, ali s nekoliko novih trikova u rukavu. Nakon što su usavršili umjetnost renderiranja tisuća neprijatelja u hitovima kao što su World War Z i Warhammer 40,000: Space Marine II, developeri iz Sabera su odlučilisvoju tehnologiju upariti s nečim posve neočekivanim – simulacijom teškog off-roada. Rezultat je hibrid koji se ne boji biti prljav, glasan i ponekad frustrirajuće staromodan. U industriji koja teži sterilnosti i “safe” dizajnu, Toxic Commando je osvježavajuće neuredan, ali taj nered dolazi s cijenom koju će cijeniti samo specifičan profil igrača koji uživa u simbiozi horrora i mehanike.

Sjena Valveovog naslijeđa i Carpenterov dodir

Da bismo razumjeli gdje Toxic Commando stoji, moramo se vratiti u 2008. godinu. Left 4 Dead nije bio samo još jedan zombie shooter. Naprotiv, bio je to seizmički poremećaj koji je uspostavio pravila kooperativnog igranja koja i danas pokušavamo dešifrirati. Od tada, svaka kooperativna pucačina pokušava pronaći taj mitski AI Director balans – onaj savršeni omjer panike i trijumfa. Back 4 Blood je pokušao s kompleksnim sustavom karata, World War Z s čistim volumenom neprijatelja, a Toxic Commando pokušava s – blatom i logistikom.

John Carpenter ovdje nije samo marketinški ukras ili ime na kutiji koje služi za prikupljanje nostalgičnih bodova. Iako su njegovi najbolji filmski dani možda kronološki iza njega, njegova ljubav prema igrama je u više navrata dokumentirana, iskrena i duboka. Njegovo prisustvo se osjeća u svakom pulsirajućem synth tonu koji prožima zvučnu sliku, podsjećajući nas na vremena kada je horror bio opipljiv, ljepljiv i popraćen neonskim svjetlima. No, Carpenterov utjecaj prestaje tamo gdje počinju moderni trendovi grinda. Dok je Left 4 Dead bio vježba iz apsolutnog minimalizma, Toxic Commando je vježba iz akumulacije. Od triju različitih valuta do modularnih dodataka za cijevi pušaka, igra pati od modernog straha da njena osnovna, izvrsna mehanika neće biti dovoljna da zadrži prosječnog igrača duže od jednog vikenda.

Toksični komandosi i svijet natopljen sluzi

Narativni okvir igre je namjerno “trashy” i lišen bilo kakvih pretencioznih ambicija. Priča prati skupinu plaćenika, samoprozvanih “toksičnih komandosa“, koje angažira beskrupulozni i ekscentrični milijarder Leon Dorsey nakon što je njegov znanstveni eksperiment s bušenjem Zemljine jezgre oslobodio drevno biće poznato kao Sludge God. Rezultat je ekološka i biološka katastrofa. Planet je prekriven gustom crnom sluzi, a populacija pretvorena u Homo Mortuse iliti, da ne okolišamo s terminologijom – zombije. Vi i vaši suigrači ste također zaraženi, a vaša jedina nada za lijek je služenje Dorseyju dok pokušavate uništiti „Boga sluzi“ prije nego što se potpuno transformirate.

Narativ se niti u jednom trenutku ne trudi izaći iz okvira B-produkcije osamdesetih, što je ujedno i čar same igre. Dijalozi su često na granici nepodnošljivog, prepuni “edgy” upadica i humora koji bi bio zastario čak i u eri procvata YouTube komentara. Likovi su vizualno i karakterno generični – imamo bradatog veterana, znanstvenicu s cool frizurom i plaćenike koji psuju kao da pokušavaju impresionirati srednjoškolce. Jedan od likova čak koristi termin “shitburger” u pokušaju humora koji više izaziva nelagodu nego smijeh. Ipak, unutar tih devet misija kampanje, atmosfera je pogođena. Postapokaliptični krajolici koji podsjećaju na Stranger Things natopljen katranom imaju svoju vizualnu težinu. Linearnost misija je vješto razbijena prostranim sandbox zonama koje zahtijevaju istraživanje i planiranje rute, no njezina repetitivnost postaje očita čim shvatite da se svaka misija, unatoč različitim biomima, svodi na istu trijadu – vozi do POI točke, pucaj dok prsti ne zabole i brani terminal.

Trijumf inženjerstva i “zombie-offroad” drame

Ono što Toxic Commando čini unikatnim, pa čak i radikalnim na današnjem tržištu, jesu vozila. Ovo nije Halo ili Far Cry gdje su vozila samo sredstvo za brži dolazak od točke A do točke B. Ovdje su ona vaš mobilni dvorac, vaš spremnik resursa i vaša najveća logistička glavobolja. Saber je u igru ubacio DNA svojih MudRunner i SnowRunner igara, što znači da podloga po kojoj se krećete ima svoja fizikalna pravila. Blato i sluz nisu samo teksture, već aktivni sudionici u borbi. Vozila proklizavaju, zaglavljuju se u dubokim nanosima i zahtijevaju pažljivo upravljanje vitlom kako biste se izvukli.

Ova mehanika stvara nevjerojatnu spontanu dramu koju linearni shooteri ne mogu replicirati. Zamislite situaciju, vaš masivni kamion s montiranim bacačem plamena zaglavljen je do osovina u crnoj masi usred mračnog polja. Vi morate izaći iz sigurne kabine kako biste ručno zakačili vitlo za obližnje stablo, dok vaša tri prijatelja formiraju očajnički obrambeni krug, trošeći zadnje okvire municije na hordu od tri stotine zombija koja se poput rijeke prelijeva preko obližnjeg brda. To su trenuci u kojima Toxic Commando sjaji jače od bilo kojeg konkurenta. U takvim situacijama, Toxic Commando više nije samo pucačina, već istinski timski rad pod ekstremnim fizikalnim pritiskom. Igra vas tjera da razmišljate o gorivu, o popravcima vozila kroz mini igre pod paljbom i o tome tko će ostati za volanom, a tko će čistiti put.

Sustav klasa, koje se dijele na Strike, Medic, Operator i Defender, nudi dovoljno raznolikosti da svaki igrač nađe svoju ulogu. Primjerice, Strike je čista ofenzivna energija koja može ispucavati vatrene kugle iz dlanova, dok je Defender sa svojim štitom i dome-deploymentom apsolutno neophodan na višim težinama. Medic je klasični medic sa svojim klasičnim funkcijama i zadacima, dok je Operator možda i najizbalansiranija klasa koja je ujedno i najjača i najjednostavnija za igranje. No, progresija je dvosjekli mač. Iako je lijepo vidjeti kako vaš Medic postaje efikasniji u liječenju, sustav triju valuta (Sludgite, Residium, Mortite) i beskonačnih nadogradnji oružja djeluje kao nepotreban teret. Igra vas tjera da stalno stajete i skupljate kristale s drveća kako biste otključali kutije s oružjem ili popravili turret, što često kida tempo i pretvara adrenalinsku vožnju u sakupljački maraton.

Spektakl hordi i sjenovita prostranstva

S prezentacijske strane, Toxic Commando je tehničko postignuće koje izaziva priličnu dozu strahopoštovanja, ali vizualno ostaje neujednačen paket. Saberov Swarm Engine ponovno čini nemoguće – renderira stotine individualnih neprijatelja koji se penju jedni preko drugih, formirajući žive valove mesa, dok framerate ostaje uglavnom stabilan u Performance modu. Osjećaj kada stanete iza kapije misleći da ste sigurni, samo da biste shvatili da se zombiji mogu penjati uz zidove kao u World War Z, pruža onaj iskonski i zastrašujući osjećaj nemoći protiv brojčane nadmoći.

Međutim, estetski izbori su upitni i često kvare opći dojam. Mape su često previše tamne, s paletom boja koja se opasno približava sivo-smeđoj monotoniji modernih ratnih pucačina. To dovodi do ozbiljnih problema s vizualnom jasnoćom – primjerice, u jeku bitke, neprijatelji se često stapaju s okolišem, a čak i najskuplji skinovi za oružja gube svoj sjaj u stalnom polumraku. Dizajn neprijatelja je funkcionalan, ali mu nedostaje karakter Valveovih specijala. Imate standardne šetače, eksplozivne Nukere i Sloba, koji je u biti Boomer s drugim imenom. Jedini pravi vizualni i atmosferski identitet igri daje za Carpentera prepoznatljivi soundtrack. Teške bas linije i visoki synth tonovi čine da se osjećate kao heroj akcijskog filma čak i kada samo bježite prema autu.

Poseban problem predstavlja solo igranje, koje je u ovoj igri baš naporno. Botovi su na razini onih iz najlošijih primjera žanra – često stoje i tupo gledaju dok vas zombiji grabe ili nasumično koriste svoje najjače sposobnosti na jednog jedinog neprijatelja. Budući da igra nema offline mod niti checkpoint sustav (ako poginete solo, idete na početak cijele misije), igranje bez živih suigrača je tipična vježba iz mazohizma.

Zombiji i nostalgija na pogon od blata i sluzi

John Carpenter’s Toxic Commando je igra koja se nalazi u neobičnom procjepu između prošlosti i sadašnjosti. Ona je trijumf inženjerske vještine studija Saber Interactive i istinski dokaz da “swarm” tehnologija i off-road simulacija mogu stvoriti nešto doista svježe i uzbudljivo u žanru koji je godinama stagnirao. Njezini trenuci čiste, nepatvorene kooperativne panike, u kojima se borite s motorom kamiona dok vam zombiji skaču u prtljažnik, među najboljima su koje smo vidjeli u posljednjem desetljeću.

S druge strane, igru guše moderne bolesti dizajna – nepotrebna kompleksnost valuta, naporan grind za bazične nadogradnje i scenarij koji bi bio bolji da je ostao potpuno „nijem“. John Carpenter’s Toxic Commando ne uspijeva dosegnuti elegantnu, savršenu jednostavnost Left 4 Dead igara jer se previše trudi ponuditi igraču “meta-progresiju” umjesto da se fokusira na nezaboravne prostore. Ipak, uz tri prava prijatelja i pojačan synthwave soundtrack do daske, ovo je vraški dobra zabava i igra koja nas podsjeća zašto smo se uopće zaljubili u zombie shootere – zbog kaosa, suradnje i onog osjećaja olakšanja kada u zadnjoj sekundi pobjegnete iz ralja smrti. Toxic Commando nije savršen, ali je ljepljiv, glasan i neustrašivo svoj u moru generičkih naslova i upravo to je njegova najjača snaga.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.