Gaming industrija ima neobičnu tendenciju da s vremena na vrijeme iskopa vlastite relikvije, tjerajući nas da se zapitamo je li nostalgični zanos doista evoluirao u nekontroliranu apatiju. Kada je 1993. godine prva igra u Bubsy serijalu predstavljena kao drski, antropomorfni odgovor na ikone poput Marija i Sonica, malo tko je mogao predvidjeti dubinu ponora u koji će ovaj serijal potonuti. Godina 1996. i izlazak igre Bubsy 3D ostali su upisani u povijest medija kao sinonim za potpunu dizajnersku i tehničku katastrofu. Taj rani pokušaj trodimenzionalnog platformiranja, objavljen iste godine kada i revolucionarni Super Mario 64, postao je predmetom višedesetljetnog ismijavanja, pretvorivši brbljavog risa u hodajući internet meme.

30 godina kasnije, svjedočimo neočekivanom preokretu. Atari je u suradnji s razvojnim timom Fabraz odlučio riskirati i vratiti ovaj serijal s igrom prigodno nazvanom Bubsy 4D. Fabraz iza sebe ima hvaljene naslove kao što su Slime-san i Demon Turf, što je u startu podiglo letvicu očekivanja kod zrelije publike. Ovaj naslov stoga ne dolazi kao proizvod amaterskog entuzijazma, već kao namjerno retro ljubavno pismo platformerima devedesetih, pokušavajući ispraviti povijesne „krive Drine“ i dokazati da unutar ovog 33 godine starog koncepta još uvijek čuči zrno legitimne zabave. Uspjeva li u tome ili ne, idemo vidjeti u nastavku recenzije.

Svemirski obrat, robotizirane ovce i anatomija cinizma

Bubsy 4D je klasični 3D platformer koji donosi apsurdan, samosvjestan i naglašeno ironičan ton koji se oslanja na tradiciju crtića iz devedesetih. Priča započinje povratkom klasičnih neprijatelja iz ranijih nastavakam vanzemaljske rase Woolies. Oni otimaju robotske ovce poznate kao BaaBots kako bi se domogli moći, no zaplet dobiva bizaran zaokret kada BaaBotsi podignu revoluciju, porobe svoje dojučerašnje gospodare, ukradu Bubsyjevo Zlatno runo i krenu u osvajanje galaksije s vlastitom vojskom robota. Bubsy i njegova posada prisiljeni su uskočiti u svemirsku letjelicu i krenuti na misiju spašavanja univerzuma kroz tri različita, estetski unikatna izvanzemaljska planeta.

Nažalost, dok je sama premisa o pobunjenim robotskim ovcama ugodno šašava, scenarij i karakterizacija likova pate od zamora materijala, a scenarij često ostavlja dojam kao da je nastalo pod palicom srednjoškolskog kluba komičara. Bubsyjeva pratnja, koju čine njegovi iritantni nećaci Terry i Terri, snishodljivi znanstvenik Virgil Reality te hladna i vječito distancirana Oblivia, ne pridonosi šarmu igre. Umjesto duhovite dinamike, sporedni likovi iskazuju neobjašnjivu količinu zlobe i prijezira prema glavnom junaku, toliko izraženu da se igrač tijekom pet do šest sati, koliko je potrebno za prelazak tih petnaestak nivoa, zapita zašto bi uopće spašavao ikoga u tom svemiru?

Srećom, sam Bubsy je doživio blagi redizajn karaktera. Više nije tek hodajući generator iritantnih fraza (iako i dalje neprestano komentira miris kože), već je prikazan kao pomalo ocvali, propali junak koji očajnički traži iskupljenje ili barem nekoga tko će mu točno izgovoriti ime. Igra se neprestano poigrava probijanjem četvrtog zida i ruganjem na račun vlastite sramotne povijesti, što povremeno uspijeva izmamiti osmijeh na lice, no humor se prebrzo pretvara u ponavljanje istih fora.

Ples na žici između mehanike i dizajnerske praznine

Kada se fokus prebaci na samu mehaničku petlju, Bubsy 4D se transformira u klasični 3D platformer sa skupljanjem svega i svačega, koji će pri tome ozbiljno podijeliti publiku. Osnovni sustav kretanja nudi iznenađujuće dubok set poteza. Igrač na raspolaganju ima dvostruki skok, air-pounce, kratkotrajno mlataranje u zraku i glide. Kada se ovi elementi uvežu u pravom ritmu, Bubsy može izvesti impresivne kombinacije kojima prevaljuje velike zračne udaljenosti bez dodirivanja tla, što stvara izvrstan osjećaj brzine i flowstatea. To je mehanika očito preuzeta iz Fabrazovog rada na igri Demon Tides, te predstavlja idealnu podlogu za speedrunner zajednicu i lovce na online ljestvice.

Međutim, taj potencijal se konstantno sudara s problematičnom fizikom i dizajnom nivoa. Kontrole u bazičnoj formi često djeluju previše labavo i tromo, kao da se lik kreće pod vodom, što dovodi do čestog „fulanja“ platformi. Igra situaciju pokušava začiniti takozvanim Hairball modom, mehanikom u kojoj se protagonist sklupča u loptu i juri kroz cijevi i polucijevi nalik na vodene tobogane, koja je očito inspirirana Sonic igrama. Iako je ideja kinetički zabavna, upravljanje u ovom obliku postaje izuzetno nestabilno i neprecizno, posebice kada igra u kasnijim fazama od vas traži navigaciju kroz uske, linearne staze.

Dizajn samih nivoa pati od sindroma prevelikih praznih prostora. Lokacije su koncipirane kao velike arene s iluzijom beskonačnog prostora, ali unutar njih izazovi i neprijatelji su nekako previše razvodnjeni. Okršaji s običnim protivnicima poput BaaBotsa i Wooliesa svedeni su na minimum jer ih eliminirate nepreciznim, polu-automatskim navođenim napadom i rijetko zahtijevaju više od dva udarca, dok su sami nivoi pretrpani izdašnim checkpointima u obliku mačjih kutija s pijeskom.

Ideje i fore unutar nivoa također variraju u kvaliteti. Dok je ideja s prolivenim ljepilom koje vas fiksira za pod prilično frustrirajuća jer vas tjera na konstantno skakanje, njena primjena na samom kraju nivoa, gdje se ljepilo koristi za penjanje uz vertikalni zid, pokazuje bljesak dizajnerske briljantnosti koji je nažalost završio prebrzo. S druge strane, topovi iz kojih se ispaljujete u stilu Super Marija 64 kako biste probili staklene stijene pate od katastrofalne nekonzistentnosti u fizici i kutovima, pretvarajući napredak u zamorni proces pokušaja i pogrešaka.

Estetika kolaža, isprani filteri i tehnološki relikti

Prezentacija igre je svjestan, ali duboko polarizirajući estetski eksperiment. Fabraz je vizualni stil izgradio oko tematike školskih kolaža, papira i kreativnog izrezivanja. Svaki od tri svijeta ima prepoznatljiv tematski identitet – prvi je sazdan od vune i pređe, drugi je u potpunosti napravljen od kartona i papira (gdje vas škare pokušavaju izrezati), dok je treći konstruiran od odbačenih računalnih komponenti i elektroničkog otpada. Likovi svojim uvrnutim proporcijama uspješno balansiraju na granici između simpatične subotnje animacije i neurotičnog stila inspiriranog crtićem Ren & Stimpy.

Ipak, vizualna izvedba pati od neshvatljive tehničke odluke. Cijela igra je prekrivena nekom vrstom toplog, mutnog i ispranog filtera koji podiže svjetlinu do neugodnih granica, zbog čega boje djeluju izblijedjelo, a udaljeni objekti i platforme postaju mutni i teški za prostornu orijentaciju. Čak ni promjena vidnog polja ne rješava ovaj problem, već samo gura više mutnih elemenata na ekran.

Kao što je bio čest slučaj u devedesetima, najveći neprijatelj igrača ovdje nije neki opaki boss, već kamera. Budući da su prsti igrača konstantno zaposleni držanjem gumba za skok, glajdanje i ubrzavanje, manualno korigiranje kamere desnom analognom palicom postaje fizički neizvedivo u ključnim trenucima, što dovodi do tragičnih padova u ambis. Igra nudi i opciju igranja s takozvanim tank kontrolama i fiksnim kamerama kao posvetu originalu, no ta opcija funkcionira više kao mazohistički vic nego kao legitiman način igranja, jer skakanje između platformi čini nepotrebno mučnim.

Zvučna kulisa je korektna, s jazz i big-band glazbenom podlogom koja, iako žanrovski ne sjeda savršeno uz SF tematiku vanzemaljskih planeta, ima solidnu autonomnu kvalitetu. Glasovna gluma je solidno odrađena s obzirom na slab tekst, no nedostatak punog voice actinga u tekstualnim okvirima ostavlja dojam nedovršenosti i nižeg budžeta. Za najzagriženije, tu je i VR sandbox meni te gomila kozmetičkih dodataka i skinova koje kupujete skupljanjem 150 klupka vune po nivou, te nadogradnje poteza koje otključavate skupljanjem skrivenih nacrta.

Konačna presuda

Bubsy 4D je fascinantan podsjetnik na to koliko je žanr 3D platformera napredovao, ali i koliko su njegove bazične zakonitosti ostale nepromijenjene. Fabraz nije stvorio potpunu katastrofu poput ranijih igara iz ovog serijala, ali nije isporučio ni neko remek-djelo. Stvorio je kompetentan, pristupačan i mehanički labav naslov koji savršeno egzistira u zoni osrednjosti. Igra pati od prevelikih praznih prostora, problematične kamere i lošeg scenarija, ali istovremeno nudi sretne trenutke kroz tečan sustav zračnih kombinacija i ugodno kratak format koji ne troši vaše vrijeme uzalud. Njeno najveće naslijeđe vjerojatno neće biti redefiniranje žanra, već činjenica da je djelomično uspješno skinula kletvu s jednog od najozloglašenijih imena u povijesti gaminga, pruživši mu dostojanstven, iako nesavršen povratak kući.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.