Kada se u modernoj spekulativnoj fikciji spomene futurističko društvo kojim upravlja umjetna inteligencija, naš cinični um, istreniran desetljećima distopijskih blockbustera i mračnih vizija, automatski očekuje eksplozije, pobunu strojeva i kolaps sustava. Navikli smo da su utopije u videoigrama tu isključivo kako bi bile spektakularno uništene. No, japanski razvojni tim Marumittu Games, pod izdavačkom etiketom poslovično ekscentrične kuće Annapurna Interactive, odlučio je krenuti posve suprotnim, neusporedivo tišim i neobičnijim putem. Njihova nova igra D-topia ne nudi nam revoluciju niti karizmatičnog vođu otpora koji ruši tiranski algoritam. Umjesto toga, igra nas postavlja u ulogu rezidenta broj 046, Shira, koji je u ovom tehnološkom raju dobio posao “Facilitatora” – svojevrsnog hi-tech kućnog domara i socijalnog radnika. Njegov zadatak nije srušiti sustav, već ukloniti sitne ljudske i strojne anomalije kako bi savršeno podmazani stroj utopije nastavio neometano raditi. Rezultat je fascinantan, duboko ambivalentan hibrid narativne avanture i logičkih zagonetki koji nas ostavlja s neobičnim osjećajem nelagode u trbuhu, unatoč njegovoj naizgled toploj i opuštajućoj fasadi.

Nesnosna lakoća postojanja pod budnim okom algoritma

D-topia je u svojoj srži narativna avantura koja se odvija u strogo strukturiranom ritmu tijekom sedam fiktivnih dana. Nalazimo se u eksperimentalnom gradu, najbližem ostvarenju savršenog društva u kojem su ljudske brige o pukom preživljavanju stvar daleke prošlosti. Roboti zvani Troidi obavljaju sav fizički rad, hrana i čista odjeća svakodnevno se dostavljaju na kućni prag, a stanovnici uživaju u temeljnom dohotku koji ovisi o njihovom društvenom rangu. Problemi s kojima se ovdje susrećete na prvi pogled djeluju gotovo komično minijaturni u usporedbi s našom stvarnošću. No, iza te snježnobijele, minimalističke fasade krije se niz duboko uznemirujućih tema koje igra uvodi s nevjerojatnom ležernošću. Klonovi koji se uzgajaju kako bi služili drugima za „rezervne dijelove“, kastinski sustav koji siromašnijima brani ulaz u određene zone, te čipovi u mozgu koji reguliraju ljudske emocije – sve su to elementi koje susrećete tijekom svojih dnevnih ophodnji.

Ono što najviše muči ciničnog igrača jeste činjenica da vas D-Topia nikada ne potiče da te probleme rješavate na makro-razini. Vi niste heroj koji će srušiti kastinski sustav ili osloboditi klonove. Vi ste dio administracije. Kada naiđete na problem, vaš zadatak je saslušati ekscentričnu manjinu koja se ne uklapa u algoritam sreće i pronaći pravnu rupu ili sitnu modifikaciju unutar sustava kako bi ti čudni pojedinci nekako preživjeli unutar postavljenih granica. To stvara iznimno zanimljivu narativnu napetost – igra se bavi ozbiljnim i zrelim temama, ali im pristupa s neobičnom, gotovo naivnom blagošću. Nema zlog briljantnog uma na vrhu piramide niti velike zavjere – samo hladni, optimizirani algoritam koji ne razumije ljudsku nesavršenost i potrebu za tugom, ljutnjom ili iracionalnom ljubavlju. Likovi koje susrećete, poput povučene žene koja se skriva iza virtualne maske, dječaka opsjednutog intelektualnim igrama ili drugog Facilitatora koji više suosjeća s robotima nego s ljudima, daju igri toplu i melankoličnu notu, no kratko trajanje od svega desetak sati ostavlja dojam da su njihove osobne dramatične epizode završile prebrzo i naglo.

Radni dan u tvornici zagonetki

Nakon što se svako jutro probudite i prođete brzi wellness test u obliku jednostavnog hexagonalnog labirinta kako biste dokazali da ste mentalno sposobni za rad, vaš dan se dijeli na strogo definirani radni dio i slobodno poslijepodne. Rad u tvornici predstavlja najčišći gameplay segment igra i donosi pet različitih tipova matematičkih i logičkih zagonetki koje se postupno otključavaju i kombiniraju kako tjedan odmiče. Prvi i najčešći tip je varijacija na temu klasičnog Sokobana, gdje gurate numerirane blokove na pripadajuća polja, no mehanika se ubrzo komplicira uvođenjem polja-multiplikatora i matematičkih operacija potrebnih za postizanje točne vrijednosti. Tu su i node-mape u kojima morate iscrtati putanju kroz mrežu brojeva i portala do konačnog zbroja bez ponavljanja istog koraka, kao i iznimno kreativna verzija Minesweepera u kojoj su polja s brojevima postavljena na rotirajući mehanizam koji sami kontrolirate.

Ove zagonetke su estetski besprijekorno dizajnirane i mehanički vrlo zadovoljavajuće pod prstima, do te mjere da ćete često dragovoljno ostajati na prekovremenom radu kako biste riješili nekoliko dodatnih ploča. Novac koji time zaradite možete potrošiti na uređenje svog stana, kupnju hrane ili darova za stanovnike, što je simpatičan, iako opcionalan dodatak koji pojačava “cozy” atmosferu. Međutim, unatoč izvrsnom dizajnu, mehanika pati od jednog ključnog problema – nedostatka izazova. Pritisak vremena i ocjene (od A do E) toliko su blagi da biste morali namjerno sporo rješavati zadatke kako ne biste dobili maksimalnu ocjenu. Što je još gore, zagonetke je u potpunosti moguće preskočiti. Čak i ako dobijete najgoru ocjenu E, igru možete privesti kraju bez ikakvih prepreka. Iako to savršeno podupire narativnu ideju da u utopiji rad zapravo nije nužan za preživljavanje već služi samo kao ubijanje dosade, s čisto mehaničke strane to donekle devalvira trud koji je uložen u razvoj ovih inače sjajnih mozgalica.

Druga strana medalje i sterilna ljepota

Slobodno poslijepodne rezervirano je za istraživanje i rješavanje kriza građana, a tu D-Topia uvodi svoju najbolju dizajnersku ideju – mogućnost prebacivanja na takozvani “Block Side“. Kao Facilitator, imate pristup terminalima koji privremeno isključuju hologramski štit utopije i otkrivaju njene stvarne, metalne kosti. Ovaj vizualni i auditivni prijelaz iznimno je upečatljiv i stvara trenutni šok za osjetila. Dok je standardni prikaz grada okupan čistim, sterilnim tonovima bijele i sive boje (gdje šarenilo dolazi samo od odjeće i bujne vegetacije), “Block Side” vas baca u hladne, industrijske tamnoplave i crne tonove, praćene zlokobnim, teškim mehaničkim brujanjem koje postaje sve glasnije što dublje zalazite u podsustave. Upravo u tom skrivenom, ogoljenom svijetu pronalazite prave kvarove, divlje Troleere, buntovne miševe koji vam nude najteže (i najbolje) opcionalne zagonetke u igri, te tragove koji razotkrivaju koliko je cijeli taj savršeni sustav zapravo vještačka iluzija.

Vizualni stil igre, izveden u mekom cel-shadingu bez oštrih crnih linija, savršeno prenosi osjećaj topline i mekoće, no taj namjerni nedostatak detalja i oštrine ponekad čini prostore previše linearnima i zatvorenima, bez jasnih vizualnih naznaka zašto su određeni dijelovi grada blokirani, osim pukog objašnjenja da vaš “društveni rang” još nije dovoljno visok. Najveća šteta, pak, leži u potpunom odsustvu glasovne glume. Iako je glazbena pozadina izvanredna, a kreće se od opuštajućeg, futurističkog techno-ambienta do sjetnih i melankoličnih melodija koje prate teške odluke, tišina likova s kojima komunicirate putem tekstualnih poruka i dijaloga uvelike umanjuje dramatsku težinu njihovih priča. Da su ekscentrični pojedinci imali glasove koji bi ih dodatno izdvojili iz tihe, uniformirane mase sivih građana, kontrast bi bio daleko snažniji.

Zanimljiv eksperiment

D-topia je hrabar i iznimno zanimljiv eksperiment koji namjerno odbija prigrliti jeftini distopijski senzacionalizam. Umjesto revolucije i eksplozija, Marumittu Games i Annapurna Interactive su nam dali tihu, intimnu dramu o ljudima koji se pokušavaju snaći u svijetu u kojem je tuga proglašena softverskom pogreškom. Na intelektualnoj i filozofskoj razini, igra povremeno povlači kočnicu i odbija u potpunosti dekonstruirati mračne aspekte svog svijeta, radije birajući toplo, popustljivo pomirenje sa sustavom kroz nalaženje sitnih rupa u zakonu. No, kao atmosferično iskustvo, kao igra koja pronalazi čudnu ljepotu u dnevnoj rutini rješavanja matematičkih problema pod blagim suncem utopije, ona funkcionira besprijekorno. D-Topia je je toplo i suptilno uznemirujuće ljubavno pismo ljudskoj nesavršenosti u svijetu koji od nas traži da budemo savršeni. Njeno naslijeđe neće biti definirano revolucionarnim gameplayem ili kompleksnim grananjem priče, već njenom jedinstvenom, melankoličnom atmosferom.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.