Sredina devedesetih godina prošlog stoljeća bila je zlatno, ali ujedno i prilično kaotično doba za arkadne salone. Dok su se veliki izdavači natjecali tko će stvoriti upečatljiviju maskotu ili brutalniju borilačku igru, manji razvojni timovi često su eksperimentirali s idejama koje su graničile sa zdravim razumom. Upravo iz tog kreativnog vrenja, točnije iz radionice španjolskog studija Zeus Software, davne 1995. godine proizašao je Biomechanical Toy. Distribuiran putem izdavačke kuće Gaelco, ovaj naslov nikada nije doživio globalnu slavu svojih suvremenika niti je ikada službeno prenesen na kućne konzole tog vremena, poput Sega Mega Drivea ili SNES-a. Ostao je zaključan u mraku arkadnih kabineta kao svojevrsni “izgubljeni” klasik.

Zahvaljujući naporima izdavača QUByte Interactive, koji je igru uvrstio u svoju ediciju klasika, ovaj neobični 2D run ‘n’ gun konačno je stigao na ovogeneracijske platforme. Zanimljivo je da ovu igru često, na prvi pogled, uspoređuju s legendarnim serijalom Metal Slug. Ipak, ta je usporedba povijesno nepravedna jer Biomechanical Toy zapravo „bježi“ SNK-ovom megahitu za otprilike godinu dana. Autori, koji su prethodno kalili zanat na Amiga platformeru Risky Woods, donijeli su na scenu specifičan europski senzibilitet i estetiku koja se toliko razlikuje od japanskih standarda tog vremena da ćete se tijekom igranja opravdano zapitati što se točno događalo u glavama španjolskih programera.

Svijet igračaka iz najgorih dizajnerskih snova

Priča iza ovog naslova savršeno utjelovljuje blesavu stranu devedesetih, u kojoj narativ služi isključivo kao labavo opravdanje za vizualni kaos na ekranu. Glavni protagonist je Inguz, akcijski heroj s repom, odjeven u usku crnu majicu, još tješnje traperice i neizbježne crne sunčane naočale – arhetip hladnokrvnog frajera iz tog razdoblja koji neodoljivo podsjeća na karikaturnu verziju Arnolda Schwarzeneggera. Njegov zadatak je spasiti magično njihalo koje je iz kukavičjeg sata ukrao zlikovac po imenu Scrubby. Bez tog artefakta, koji igračkama daje život, cijeli će se šareni svijet pretvoriti u prah.

Iako se igra zove Biomechanical Toy, nemojte očekivati ugodnu šetnju kroz dječje sobe ili simpatične plišance. Kreativni tim je ovaj koncept iskoristio kako bi u igru ubacio apsolutno sve što im je palo na pamet. Umjesto klasičnih igračaka, Inguz će se boriti protiv mehaničkih kukaca, bijesnih dinosaura, punkerski nastrojenih orkova, pa čak i mini-bosseva inspiriranih šahovskim figurama. Igra se proteže kroz šest faza koje su krcate neobičnim, bizarnim neprijateljima. Narativna dubina ovdje ne postoji, a cijela avantura završava nevjerojatno naglo, uz kultni, loše prevedeni natpis “Happy End” i odjavnu špicu koja traje dulje od samog epiloga. Ipak, taj nedostatak ozbiljnosti ima svoj prepoznatljivi šarm koji nas podsjeća na jednostavnija vremena gaminga.

D-pad nostalgija i arkadni ritam

Iz perspektive čistog gameplaya, ovo je punokrvni, brzi run ‘n’ gun koji zahtijeva brze prste i još brže reflekse. Inguz se kreće kroz složene razine pucajući u osam smjerova dok stoji, a kontrole su, iako izuzetno responzivne, zadržale onu specifičnu ukočenost karakterističnu za d-pad kretanje iz devedesetih. Ciljanje pod kutovima zna biti prilično nespretno, no to je dio retro šarma s kojim se igrač mora pomiriti.

Svaka minuta u igri je borba za goli život jer se neprijatelji neprestano ponovno pojavljuju, tjerajući vas na stalno kretanje prema naprijed. Pored osnovnog oružja, po razinama možete skupljati nadogradnje streljiva iz sanduka, poput rapid fire ili explosive shot oružja koje nanosi štetu u širem radijusu. Kada situacija na ekranu postane previše kaotična, aktivacija bombe priziva vatrenog feniksa koji čisti cijeli ekran i pruža vam privremenu neranjivost. Zanimljiv mehanički dodatak su i taoci, u rasponu od robota do vila, koje možete spasiti duž razina. Jednom kada ih oslobodite, oni se pridružuju borbi na otprilike trideset sekundi, pružajući vam dodatnu vatrenu moć koja uspješno kompenzira relativno skroman arsenal oružja.

Dizajn razina je iznenađujuće vertikalan i slojevit za standarde tog vremena, s platformama koje zahtijevaju precizne skokove, odskakanjem od gljiva i izbjegavanjem okolišnih zamki poput dizanja na zračnim strujama ili penjanja uz toranj dok voda brzo raste. Naravno, kao i svaka prava arkadna igra stvorena da “guta” žetone, Biomechanical Toy se oslanja na stroge vremenske limite i pamćenje rasporeda neprijatelja. Boss borbe na kraju svake razine su apsolutni vrhunac – golemi mehanički protivnici testirat će vaše strpljenje i prepoznavanje uzoraka napada, a pobjeda nad njima donosi onaj istinski osjećaj arkadnog trijumfa.

Vizualna raskoš i zvučni teror

Prezentacija igre je područje u kojem se najviše vide i najbolje i najgore strane ovog naslova. S vizualne strane, pixel art je iznimno detaljan i bogat karakterom. Igra pršti kričavim bojama i maštovitim detaljima, a animacije neprijatelja i boss zvijeri su iznenađujuće fluidne. Neki vizualni trenuci, poput scene u kojoj divovska kibernetička glava prenosi Inguza iz jednog svijeta u drugi, ili boss borbe protiv prozirnog računalnog virusa koji izlazi iz stolnog računala i eksplodira u roju jedinica i nula, dokazuju da je studio Zeus posjedovao nevjerojatnu estetsku hrabrost.

S druge strane, zvučna podloga je priča za sebe. Rock glazba iz devedesetih, iako u teoriji ima dobar ritam, izuzetno je glasna i repetitivna. Zvučni efekti su agresivni, prenaglašeni i često potpuno promašeni, miješajući ozbiljnu akciju s crtanim zvukovima poput “boing” efekata i stalnog zavijanja neprijatelja pri smrti. Prva stvar koju ćete vjerojatno morati napraviti u izborniku jest drastično stišati ton kako biste spasili vlastite uši.

Moderni PS5 port donosi standardne QUByte dodatke – digitalni priručnik, galeriju spriteova, jukebox te razne vizualne filtere, uključujući prilično uvjerljiv CRT efekt sa scanlines linijama. Tu je i spasonosna opcija vraćanja vremena te funkcija spremanja pozicije. Izdavač je implementirao i cijeli niz ugrađenih cheatova poput beskonačnog zdravlja, života ili bombi. Ipak, aktivacija ovih olakšica skratit će ionako kratko iskustvo na svega dvadesetak minuta, pa se za pravi doživljaj preporučuje igranje bez njih, onako kako su to radili igrači u salonima prije tri desetljeća.

Solidna doza retro nostalgije

Biomechanical Toy na modernim platformama predstavlja fascinantan prozor u jedno zaboravljeno poglavlje europskog arkadnog dizajna. U pitanju je igra koja pati od određenih nesavršenosti u kontrolama, preglasnog zvuka i iznimno kratkog trajanja, ali njezina vizualna originalnost, brzi tempo i ludi šarm devedesetih čine je vrijednom pažnje. Za ljubitelje retro estetike i povijesti gaminga, ovaj čudni španjolski koktel akcije i psihodelije predstavlja iznimno zabavno, iako kratkotrajno iskustvo.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.