Krajem 2011. godine, Snowblind Studios i Warner Bros. lansirali su The Lord of the Rings: War in the North, igru koja je na papiru imala apsolutno sve – bogatu licenciranu podlogu, fokus na kooperativnu akciju i hrabru odluku da se odmakne od izlizanog puta Froda i Družine te zakorači u manje poznate, mračne kutke Tolkienovog univerzuma. No, sudbina je imala znatno okrutniji scenarij. Svega deset dana nakon njenog izlaska, Bethesda je na tržište lansirala The Elder Scrolls V: Skyrim, monumentalni naslov koji je usisao svu pažnju gaming javnosti, definirao čitavu generaciju i poslao War in the North direktno u zaborav šire publike, ostavljajući ga tek uskom krugu strastvenih entuzijasta i ljubitelja Tolkiena koji su ga smatrali kultnim favoritom.

Petnaest godina kasnije, bez glomaznih marketinških kampanja i preuranjenog analiziranja promotivnih materijala, Aspyr je odlučio ovom zaboravljenom naslovu pružiti drugu priliku u obliku shadow droppanog The Lord of the Rings: War in the North – Legacy Editiona.

U eri kojom dominiraju remake projekti građeni od nule, poput nedavnog Halo: Campaign Evolveda,  Aspyr se opredijelio za suptilniji, konzervativniji pristup. Ovo nije iznova izgrađena igra, već temeljito „očišćen“, vizualno ispeglan i funkcionalno prilagođen remaster koji pokušava odgovoriti na ključno pitanje – može li linearni hack and slash RPG iz PS3/Xbox 360 ere ponuditi išta relevantno današnjoj publici ili su neke bore ipak preduboke da bi se ispravile peglom visoke rezolucije?

Paradoksalno, u današnjem industrijskom pejzažu pretrpanom zagušujućim live service modelima, sezonskim propusnicama, beskrajnim mrežnim sistemima i zloglasnim Soulslike mehanikama, jednostavnost koju donosi War in the North djeluje gotovo kao anakroni dah svježeg zraka. No, iza te nostalgije i pristupačne cijene od dvadesetak dolara leži struktura koja vrlo brzo razotkriva svoje dobi svojstvene limite.

Priča sa margina Tolkienove biblije i RPG Lite šarm

Narativni okvir igre predstavlja njen daleko najsnažniji i najautentičniji dio, prvenstveno zato što se oslobađa obaveze pukog prepričavanja događaja iz filmske trilogije Petera Jacksona. Priča se odvija neposredno prije i paralelno s radnjom Družine prstena, fokusirajući se na manje poznati rat koji je vođen na sjeveru Međuzemlja. Dok Frodo nosi teret u Mordor, Sauronov opasni namjesnik, Crni Numenoreanac po imenu Agandaur, okuplja vojske goblina, orkova i trolova s namjerom da spali gradove ljudi i pokori sjeverne provincije.

Igrače u ovu avanturu uvodi ni manje ni više nego Aragorn u kišom natopljenom, tmurnom gradiću Breeju i kultnoj krčmi Prancing Pony. Okruženje odiše atmosferom koja neposredno vizualno evocira Jacksonov filmski jezik — od spusta uličica Breeja do snježnih vrhunaca i mističnog Rivendella. Glavni trio čine tri originalna lika – Eradan, Fari i Andriel. Eradan je dunedainski izviđač teških crta lica i stoičkog držanja, Farin je patuljasti ratnik bezkompromisnog stila borbe, dok je Andriel vilenjačka čarobnica iz Rivendella.

Ono što War in the North izdvaja u tom narativnom smislu jeste njegova hrabrost da prihvati “RPG lite” strukturu specifičnu za naslove poput, recimo, legendarnog Dragon Age: Originsa. Između linearnih dionica borbe, igrači posjećuju društvena središta (hubove), razgovaraju s NPC-jevima putem razgranatog dijaloga, preuzimaju sporedne zadatke i istražuju lore koji se oslanja na Tolkienove dodatke na kraju knjiga. Iako dijalozi i interakcije likova s vremena na vrijeme pokazuju svoje godine i ne zrače uvijek suvremenom dramskom dubinom, cjelokupna priča funkcionira izuzetno dobro kao ekspanzija poznatog svijeta. Sa trajanjem od nekih 12 do 15 sati, kampanja ne troši vrijeme igrača uzalud i održava solidan tempo, izbjegavajući bespotrebno razvlačenje sadržaja.

Zadovoljavajuća akcija, uz dozu zamorne repeticije

U svojoj srži, War in the North funkcionira kao hack and slash naslov iz trećeg lica koji izometrijsku formulu Diabla nastoji pretopiti u akcijsku kameru smještenu iza ramena igrača. Osnovni borbeni spektar obuhvaća lagane i teške napade, blokiranje, izbjegavanje kotrljanjem, napade na daljinu te specijalne sposobnosti specifične za svakog lika. Svakog minuta borbe igrači ulaze u zatvorene arene, eliminiraju valove neprijatelja, razbijaju bačve i kovčege u potrazi za opremom, te prelaze u narednu zonu.

Najveća funkcionalna inovacija koju Legacy Edition donosi u samostalom igranju jeste mogućnost slobodnog prebacivanja kontrole između sva tri lika u bilo kojem trenutku. U originalu iz 2011. godine bili ste zaključani za jednog heroja od početka do kraja kampanje, oslanjajući se na često upitni AI suboraca. Sada, prebacivanje unosi prijeko potrebnu taktičku dimenziju i razbijanje monotonije, pa tako u jednom trenutku možete s Eradanom u stealth modu nanositi kritične štete lukom i strelicom, u drugom s Farinom i njegovim War Cry uzvikom privlačiti pažnju i tenkovati hordu, a u trećem s Andriel stvarati magične štitove koji blokiraju projektile ili ispaljivati razorne šok valove.

Ipak, osjećaj borbe pod prstima nosi jasne simbole svog vremena. Udarcima mača povremeno nedostaje teže fizikalije i jačeg povratnog osjećaja, a animacije su bazične. S druge strane, igra uvodi sjajan sistem egzekucija. Naime, kada neprijatelju dovoljno narušite stabilnost, iznad njegove glave pojavljuje se žuta strelica. Izvođenje teškog napada u tom trenutku aktivira usporeni, cinematični kadar odsijecanja glave ili udova protivnika uz popratni XP multiplier, što borbi daje prijeko potrebnu vizualnu atraktivnost.

Progresija je iznenađujuće duboka — količina oružja, oklopa i prstenja koje možete sakupljati, kupovati i opremati djeluje opijajuće za ljubitelje loota. Međutim, mehaničku petlju opterećuju i ozbiljni minusi. Dizajn nivoa je striktno koridorski i repetitivan, a raznolikost protivnika unatoč prisustvu goblina, orkova, paukova i trolova s vremenom posustaje pred stotinama gotovo identičnih susreta. Također, sistem bodova unutar stabla vještina enormno je skup u in-game novcu, što praktično kažnjava eksperimentiranje sa vještinama u kasnijim fazama igre.

Najveći sjaj igra definitivno ostvaruje u kooperativnom modu za troje igrača mrežno, ili još bolje, za dva igrača u lokalnom split-screenu. Sinergija među živim igračima pegla sve dizajnerske nesavršenosti i podsjeća na jednostavnija vremena kada je dobra zabava zahtijevala samo kauč, prijatelje i hordu orkova za čišćenje.

Šminkanje fasade s vidljivim pukotinama u temeljima

S tehničke strane, Aspyr je uradio korektan posao na polju stabilnosti i vizualnog osvježenja, ali nije promijenio arhitekturu same igre. The Lord of the Rings: War of the Norh – Legacy Edition na PlayStationu 5 radi u oštroj 4K rezoluciji i uglavnom stabilnih 60 sličica u sekundi, uz tek sporadična, jedva primjetna štucanja prilikom učitavanja većih valova neprijatelja u arene. Upravljačko sučelje značajno je pročišćeno, zdravlje, mana i XP cijelog tima sada su permanentno vidljivi na ekranu, a sistem zaključavanja mete i kamera osjetno su precizniji nego u originalu.

Međutim, podizanje rezolucije i jasnoće slike djeluje kao mač s dvije oštrice. Izoštrena slika bez milosti razotkriva mutne teksture, jednostavnu geometriju okoliša, niske poligonalne modele i česta učitavanja između malih zona koja jasno otkrivaju PS3 korijene. Zanimljiva opservacija veže se uz završnu animaciju igre – naime, ona je izvedena u toliko višoj vizualnoj klasi i sa toliko čišćim renderingom u odnosu na ostatak igre, da stvara bizaran kontrast i jasno pokazuje gdje je nekada otišao najveći dio budžeta.

Audio prezentacija ostaje jedan od neupitnih vrhunaca paketa. Zvučna podloga i epska orkestralna muzika savršeno prate akciju na ekranu, dok je glumačka postava zastrašujuće impresivna za naslov star petnaest godina. Glasove likovima posudila su vodeća imena industrije poput Laure Bailey, Liama O’Briena, Nolana Northa, Chrisa Edgerlyja i Johna Cygana. Unatoč povremenim problemima sa lip-syncom, njihova izvedba unosi izuzetnu autentičnost u Tolkienov svijet.

Sasvim solidan remaster

The Lord of the Rings: War in the North – Legacy Edition nije čudotvorni remake koji će iznova definirati žanr niti natjerati kritičare da ga proglase remek-djelom. To je pošten, tehnički ispeglan i sadržajno vjeran remaster igre koja u startu nije bila savršena, ali je posjedovala dovoljno duše da zasluži svoj kultni status.

Je li ovaj naslov za svakoga? Nipošto. No, za ljubitelje Tolkienovog univerzuma i igrače željne staromodne, neopterećene co-op akcije bez mikrotransakcija i korporativnih zamki modernog gaminga, The Lord of the Rings: War in the North – Legacy Edition nudi izuzetno zabavan povratak u prošlost. Aspyr je uspješno uklonio tehničko trenje i igru učinio udobnom za igranje u 2026. godini, dokazavši da dobre ideje i iskren pristup mogu preživjeti čak i najgore tajminge u povijesti industrije.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.