S obzirom na to da je Remedy tek godinu dana nakon izlaska, točnije u veljači ove godine, uspio konačno ostvariti profit od Alan Wakea 2 i već sada ima nekoliko naslova u punoj produkciji kao što je Control 2, pokušavam shvatiti koliko su zapravo požurili s ovom igrom? Znači li to da FCB: Firebreak više služi kao naslov koji bi nas ponovno trebao uvesti u svijet Controla, ili su stvarno htjeli napraviti igru na kojoj će moći raditi godinama?

Očito je da se trend u zadnje vrijeme okrenuo prema multiplayer i kooperativnim igrama koje bi “generirale” stalan prihod. Drugim riječima, live-service igrama, koje u zadnje vrijeme uvelike opadaju. Ono u čemu svi ti naslovi velikih studija griješe jeste cijena. Ili će biti besplatne ili će koštati duplo jeftinije. Kada pogledamo širu sliku, posebno je frustrirajuće vidjeti da se FCB: Firebreak može uzeti po cijeni od 40 € koja vas bode za oči i koji apsolutno nema opravdanja za takvo nešto. Da je bio upola jeftiniji, možda bi se i isplatilo. Potpuno je nejasno kako ova igra, koja nema gotovo nikakvog sadržaja (može se prijeći u roku od četiri sata), očekuje da igrači postepeno otključavaju nove stvari, od oružja i skinova, takozvanih “corrupted” predmeta (tj. modifikatora igranja), perkova i isprobaju različite težine igranja?

Je li ovo live-service igra?

Perkovi, poput povećane udaljenosti bacanja ili sposobnosti koje dijele buffove sa vašim suigračima, dodaju određenu dozu dubine, međutim, “grind” za otključavanje boljih i jačih nadogradnji je često spor, jer se od vas zahtijeva da ponovite iste poslove. Korumpirani predmeti pak, kao što je ukleti semafor koji usporava igrače ili gumene patkica koja odvraća neprijatelje, unose neku vrstu nasumičnosti, ali nisu dovoljni dobri kako bi vas natjerali da što više igrate.

Ovdje se ne radi o live-service igri, iako FBC: Firebreak ima neke elemente tog žanra, poput battle passa za kozmetiku i opremu te najave novog sadržaja koji će se postupno uvoditi. Ipak, izbjegava svakodnevne zadatke i grind i nastoji van omogućiti da uskočite u igru s ekipom bilo kada, bez da se osjećate zakinuti. I tu dolazimo do još većeg problema: radi se o multiplayer igri u kojoj nema nikakve mogućnosti komunikacije, odnosno nema voice chata niti mogućnosti slanja poruka. S obzirom na to da je dostupna na Game Passu, pa je možete “besplatno” isprobati, FBC: Firebreak je potpuno promašio žanr ili ono što želi biti. Moguće je da ni sami developeri nisu sigurni što su htjeli postići s ovom igrom.

U FBC: Firebreaku, pucačini iz prvog lica, igramo kao agenti dobro poznate agencije Federal Bureau of Control s ciljem sprječavanja napada izvanzemaljaca. Naš je zadatak ući u zgrade, uspostaviti red, obuzdati kaos i boriti se za povratak kontrole. Trenutno sadrži pet vrsta poslova, svaki s tri “Clearance” razine koje postupno postaju teže i donose više zadataka, a sve na kraju kulminira borbom protiv bossa. Zadaci mogu varirati od popravljanja raznih uređaja do uništavanja velikog broja papirića, sve dok se probijamo kroz horde neprijatelja. No, iako sve to na papiru izgleda sjajno i dobro osmišljeno, u praksi jednostavno sve pada u vodu.

Firebreak donosi dosta dobrih ideja koje nisu najbolje razrađene

Igra uopće ne objašnjava mehanike, već vas jednostavno ubaci u sredinu bez ikakvih uputa. Na primjer, u prvoj misiji s pećnicom, igra samo kaže da bacite stvari unutar nje, ali ne objašnjava kako točno to učiniti niti hoćete li izgorjeti ili koliko su bitne vaše klase dok igrate. Svaka smrt vraća vas na početak mape i iako se životi s vremenom obnavljaju, ako svi umrete, igra završava. Osim toga, ako je ponavljanje istih mapa za materijale bila namjerna odluka, a ne posljedica nedostatka vremena ili sredstava, onda je igra nužno trebala imati proceduralno generiranje mapa.

Firebreak je također prepun grubih rubova i djeluje kao rana alpha verzija. Osnovne stvari poput animacija neprijatelja izgledaju vrlo amaterski; nemate osjećaj da stvarno pucate u neprijatelje koji reagiraju tek pet sekundi nakon što ih pogodite. Zadaci, iako su bili raznoliki i zabavni pri prvom igranju, brzo su otkrili nedostatak raznolikosti neprijatelja. Ako ste upoznati s igrom Control, naići ćete na slične neprijatelje i ovdje, primjerice, obične agente, čuvare ili pojedince pod kontrolom Hissa. Očekuju vas i moćnija bića, od onih s više healtha do onih koji pucaju prema vama. Postoje i neki kreativnije dizajnirani neprijatelji, poput čudovišta od ljepljivih bilješki i astralnih šiljaka, koji proizlaze iz samog okruženja igre.

Međutim, još uvijek postoje neke zanimljive ideje koje Remedy uvodi, odnosno kako pristupa nekim mehanikama – tuš za regeneraciju zdravlja ili prije spomenuti korumpirani predmeti kao modifikator za određeni dio mape. Nemate prave klase, umjesto toga zovu se “kits”: Fix Kit, Jump Kit i Splash Kit. Na primjer, Fix Kit dolazi s “francuskim ključem” s kojim može popraviti pokvarene uređaje umjesto da prolazite kroz QTE mini igru. Jump Kit može aktivirati električnu tehnologiju, poput električnih ploča, kako bi brže aktivirali ciljeve. Splash Kit dolazi s Fluidic Ejectorom, alatom koji ispaljuje vodenu kuglu koja može ugasiti požare i očistiti vaše suigrače od većine statusnih efekata.

Solidno pucanje, ali nedostaje mu pravog života u igranju

Možda najveće pitanje vrti se oko pucanja, koje je sasvim dobro izvedeno. No, činjenica je da sve tri klase imaju identična oružja i identičan osjećaj pucanja. Kada započnete kampanju, imate izbor između dva oružja: automatske puške (Submachine Gun) i dvocijevne sačmarice (Double-Barrel Shotgun). Za početak su više nego dovoljni, a zatim kako ulazite u složenije razine, prirodno ćete otključavati sve moćnije opcije poput strojnica (Machine Guns), pump-action sačmarica (Pump Action Shotguns) ili čak Revolver. Nažalost, pucanje ovdje nije ništa spektakularno; jednostavno mu nedostaje nekog “mesa”, nečeg što bi Firebreak potpuno odvojilo od svakog generičnog shootera koji izađe.

Glavni problem je što svi poslovi djeluju kao pravi poslovi, umjesto da imaju šaljiv, komičan pristup. Recimo, uništavanje i pucanje u 50 tisuća ljepljivih bilješki postane vrlo naporno nakon što isti zadatak odigrate više puta. Dapače, svaki posao ne traje dugo, odnosno igra vam uopće ne troši vrijeme, ali ono što je vrlo iritantno je što nemate taj neki osjećaj ispunjenja nakon što završite određeni posao, kao recimo u Helldiverisima. Umjesto toga, jednostavno pomislite: “Aha, opet moram ponoviti isti zadatak koji jednostavno nije zabavan.”

Valovi neprijatelja koji napadaju trebali bi nas ispunjavati strahom, a ne olakšanjem što napokon možemo pucati u nešto zanimljivije. Ponekad su neprijatelji toliko loši; ne znaju se kretati ni koga napasti, a onda vas odjednom opkoli hrpetina njih. Kao da AI nije u potpunosti ispoliran. Kada krenete igrati, jednostavno ćete shvatiti da FBC: Firebreak nema šarma, nema živosti ni priče koja bi vas zanimala. Djeluje kao da je stvorena samo za testiranje granica, isprobavanje tržišta i reakcija igrača.

Osim svega spomenutog, igra je imala svoje bugove i probleme s performansama, osobito kada bi se na jednom području našao velik broj neprijatelja. Primjerice, naišao sam na bug u kojem više nisam mogao uzeti municiju, što je apsolutno pokvarilo osjećaj igranja. Drugo, ako vlasnik servera ode ili se naljuti, svi se automatski izbace van. Da biste se nekome pridružili, trebate čekati i po nekoliko minuta, a još je gore što vas igra zna ubaciti i u već započetu igru koja je skoro završila.

Nije vrijedan ako nemate s kim igrati

Remedy je itekako pogriješio s ovim naslovom. Mogli su još malo vremena provesti da ga naprave kako spada, umjesto da izbace proizvod kojem nedostaje žanrovske jasnoće i načina komunikacije s drugim igračima. FBC: Firebreak je jedno veliko razočaranje, koje se možda može spasiti, ali jednostavno nije vrijedno niti vremena niti cijene.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.