Kada netko spomene Lost Soul Aside, prvo što vam padne na pamet jeste da je u pitanju još jedan akcijski RPG koji pokušava uhvatiti duh velikih hitova kao što su Devil May Cry i Final Fantasy XV. I nećete bili daleko od istine. No, radi se o ostvarenju koje prati zanimljiva priča, s desetogodišnjim razvojem koji bi mogao natjerati i najstrpljivije developere da se zapitaju zašto nisu odabrali lakši hobi poput, recimo, žongliranja vatrenim kuglama ili slobodnog plivanja s velikim bijelim psinama?

Sve je počelo još davne 2014. godine, kada je student po imenu Yang Bing samostalno započeo razvoj Unreal Engine 4 projekta, crpeći pri tome inspiraciju iz svojih omiljenih serijala. Trailer iz 2016. godine podigao je prilično gust oblak prašine – jedan developer, stock asseti i vizija koja je podsjećala na mješavinu već spomenutih hitova, uz prstohvat NieR: Automate i Bayonette, ali sa očitim kineskim štihom… sve je djelovalo iznimno obećavajuće. Sony je brzo uočio potencijal, uključio igru u svoj China Hero Project, pomogao osnovati studio Ultizero Games u Šangaju, osiguravši pri tome dodatna sredstva za razvoj igre, uključujući i Tencentovu investiciju iz 2021. godine. Ultizero Games, mali tim od pedesetak ljudi, radio je na igri gotovo cijelo desetljeće, s brojnim odgodama i problemima tijekom razvoja. Lost Soul Aside je originalno bio planiran za 2020. godinu, no u prodaji se pojavio, evo, punih pet godina kasnije. Sada, kada je konačno vani, slijedi ono što nitko od recenzenata ne voli – recenziranje igre koja je provela „sto godina“ u razvoju, znajući da dugotrajne porođajne muke često sa sobom donose i neke gadne ožiljke.

Final Fantasy Versus XIII, jes’ to ti?

Lost Soul Aside je akcijska avantura s RPG elementima, smještena u futuristički svijet pomiješan s fantasy motivima. Igrači preuzimaju ulogu Kasera, mladog heroja koji se slučajno spoji s simbiotskom nadnaravnom rasom Arena, dobivši tako posebne moći. Priča se vrti oko manje-više klasičnog zapleta – Kaserova sestra Louisa biva zarobljena od strane čudovišnih osvajača poznatih kao Voidrax, koji dolaze iz drugih dimenzija kako bi isisali energiju iz duša i uništili čovječanstvo. Klasičnoj priči o spašavanju svijeta dodajte i elemente putovanja kroz različite dimenzije te sukobe s moćnim neprijateljima uz usputno otkrivanje tajni o Arena rasama i dobit ćete doslovno sve ono što Lost Soul Aside nudi.

Inspiracija Final Fantasy serijalom je očita, posebno u dizajnu likova, emotivnim momentima i grandioznim otkrićima, ali bez one dubine koju Square Enix donosi. Umjesto toga, sve djeluje kao pokušaj imitacije famoznog Final Fantasy Versusa XIII koji je u konačnici evoluirao u Final Fantasy XV, ali s manjim budžetom i manje originalnosti. Svjetovi su raznovrsni, od urbanih metropola punih neonskih svjetala do mističnih šuma i ruševina, što daje osjećaj epskog putovanja, ali sve to često ostaje samo na površini.

Priča ima neke zanimljive obrate, poput istraživanja simbioze između Kasera i Arene, što u sve dodaje slojeve o identitetu i žrtvi. Dobra strana je što se priča razvija postepeno, s cutscenama koje drže tempo i povremeno iznenade igrača neočekivanim savezništvima ili izdajama, a tu su i sporedne priče o NPC-jevima koji daju širi kontekst svijetu. Nažalost, kada je u pitanju narativni aspekt, ima tu i nekih loših stvari. Priča je repetitivna, s ponavljajućim motivima tipa “spasi sestru, bori se protiv invazije” koji se vuku kroz cijelu igru bez dovoljno varijacija. Dijalozi su često puni klišeja, s frazama koje zvuče kao da su preuzete iz nekog lošeg animea poput “moramo spasiti svijet od tame!” ili sličnih generičkih linija dijaloga, a neki dijelovi priče su toliko predvidljivi da djeluje kao da je pisana po šabloni. Likovi su, nažalost, prilično stereotipni. Kaser je tipični junak s traumatičnom prošlošću, Louisa je „dama u nevolji“ s malo karakterne dubine, a sporedni likovi služe više kao filleri nego kao zaokruženi karakteri. Ovo je posebno razočaravajuće s obzirom na desetogodišnji razvoj – očekivali bismo bogatiji lore i bolje napisane situacije, ali umjesto toga, emocionalni vrhunci padaju na ispitu jer likovi nisu dovoljno razvijeni, a neke scene djeluju kao da su skraćene ili nedovršene.

Igra je prilično dugačka, s glavnom kampanjom koja traje oko 20-ak sati ako se fokusirate na priču, a može se protegnuti i na preko 30 sati ako istražujete sporedne zadatke i prikupljate nadogradnje. To je pohvalno za jedan debitantski naslov, jer nudi solidnu količinu sadržaja, uključujući više dimenzionalnih svjetova s različitim okruženjima, od urbanih futurističkih gradova do mističnih šuma punih čudovišta, pa čak i neke hub lokacije poput imperijalnog grada gdje možete imati interakciju s NPC-jevima. Dobra strana je što dužina omogućuje solidnu imerziju u svijet, s opcionalnim misijama koje dodaju kontekst priči, poput otkrivanja povijesti Voidraxa ili prikupljanja soul kristala koji otključavaju nove dijelove lorea. S druge strane, ta dužina često djeluje kao da je vještački isforsirana, jer repetitivni zadaci poput onih uobičajenih tipa “uništi neprijatelje u areni” ili “prikupi resurse” čine da igra vrlo brzo izgubi momentum, a nakon prvih 10 sati, priča počinje stagnirati s nepotrebnim backtrackingom i filler sekvencama koje bi se mogle skratiti bez gubitka suštine. Neki dijelovi, poput dužih hodanja bez akcije, služe samo da produže vrijeme, a endgame sadržaj, iako postoji u obliku post-game izazova, nije dovoljno raznovrstan da zadrži igrače dulje.

Sveukupno, Lost Soul Aside je igra koja nudi pristojnu priču za fanove žanra, ali pati od derivativnosti, neravnoteže i nedostatka dubine, što je čini solidnom, ali ne i revolucionarnom u narativnom smislu.

Devil May Cry, jes’ to ti?

Još od prvog trailera, bilo je jasno u kojem će smjeru ići gameplay Lost Soul Asidea. Osnovna mehanika je atraktivna hack and slash borba u stilu Devil May Cryja, gdje Kaser koristi mač i simbiotske moći Arene za vizualno dopadljive combo napade, dodgeove i specijalne napade. Simbioza s Arenama omogućuje mijenjanje oružja usred akcije, od mača preko koplja do energetskih štitova, što dodaje dubinu borbi. Iako tako izgleda, akcija je daleko od običnog button mashinga. Štoviše, igra nagrađuje preciznost, s sistemom parryja i countera koji podsjeća na već spomenuti Devil May Cry, ali s dodanim RPG elementima poput nadogradnje vještina i prikupljanja orbova za nove sposobnosti.

Dok NieR: Automata ima fokus na priču kroz borbu, a Bayonetta na stil, Lost Soul Aside donosi dinamičnu promjenu stilova borbe baziranu na simbiozi, gdje možete spojiti moći Arene za hibridne napade, poput ledenog mača ili vatrenog štita. Ovo čini svaku borbu potencijalno jedinstvenom, posebno protiv bosseva koji zahtijevaju adaptaciju – primjerice, neki bossevi imaju faze gdje morate mijenjati oružja kako biste probili njihove slabosti, što svemu dodaje strateški sloj. Još jedan plus je i endgame s izazovnim arenama gdje možete testirati buildove, a tu su i opcionalni izazovi poput borbi bez primanja štete za bolje nagrade.

Borba je fluidna i zadovoljavajuća, s brzim tempom koji vas drži angažiranima. Combo sistem je složen, s mogućnošću izgradnje scorea za bolje nagrade, što vas tjera na ponovno igranje, a prelazak između oružja osjeća se glatko i intuitivno. Istraživanje svjetova je solidno, s platformerskim elementima i mozgalicama koje koriste simbiotske moći – npr. koristite Arenu za skakanje preko provalija ili razbijanje barijera. Još jedna pohvala ide na račun varijacija neprijatelja – iako ih nije previše, oni koji postoje imaju različite napade koji vas tjeraju na adaptaciju, a sistem nadogradnji omogućuje personalizaciju stila igre, poput fokusiranja na brzinu ili snagu.

Kada je u pitanju gameplay, moramo naglasiti da igra pati od repetitivnosti. Boss fajtovi, iako spektakularni, često se svode na button mashing jer AI nije dovoljno pametan, a neke borbe su frustrirajuće zbog lošeg balansa. Platformerske dionice su definitivno slaba točka – kontrole za skakanje su pomalo nezgrapne, što dovodi do nepotrebnih smrti i frustracija, a neke sekcije, poput “sword surfinga” gdje samo pritiskate jedan gumb, osjećaju se nepotrebno i nedovršeno. U usporedbi s naslovima poput, recimo, Stellar Bladea, koji ima sličan stil, Lost Soul Aside pati od nedostatka raznovrsnosti u misijama. Mnoge misije se samo svode na one tipa “idi tamo, ubij ovo“, bez posebno složenih RPG elemenata poput grananja priče ili značajnih izbora. Također, crafting sistem je nepotreban i plitak te služi samo kao filler. Još jedna mana je tempo igre – duge sekcije bez borbe, poput hodanja kroz prazne koridore ili ponavljajućih platformerskih izazova, definitivno razbijaju ritam, a level design je često linearan, bez pravog otvorenog svijeta.

Sveukupno, iako je najjača strana igre, gameplay pati od nedostatka ispoliranosti i inovacija koje bi igru izdvojile od konkurencije, što je posebno vidljivo u kasnijim poglavljima gdje se osjeća umor od repetitivnosti.

Očekivani problemi za igru s problematičnim razvojem

Tehnički gledano, Lost Soul Aside je tipičan rezultat ambicije i ograničenja malog studija. Grafika je prilčno dobra, uz povremeno impresivne efekte. Vrijedi spomenuti i detaljne modele likova, dinamično osvjetljenje i spektakularne scene tijekom borbi. Svjetovi su vizuelno bogati, s mješavinom SF elemenata i fantasy pejzaža, no primjetni su padovi frameratea i to ozbiljni. Iako uglavnom izgleda dobro, vizualna prezentacija povremeno djeluje zastarjelo – teksture su ponekad niske rezolucije, a level dizajn je linearan i prazan, bez dubine, što je najjasnije vidljivo u repetitivnim koridorima. Animacije likova su krute, posebno u cutscenama, gdje se NPC-jevi kreću poput lutaka, a neke tranzicije između scena su naglo prekinute.

Zvuk je solidan, s orkestralnom glazbom koja pojačava epske trenutke, a sam soundtrack ima neke pamtljive teme inspirirane Final Fantasyjem, što doprinosi atmosferi. Dobra strana je da kineski i japanski voiceoveri zvuče bolje i prirodnije, a zvučni efekti u borbi, poput udaraca oružja, djeluju veoma dobro u većini slučajeva. S druge strane, voiceoveri su slaba točka – engleski dub je drven i neuvjerljiv, s lošim lipsyncom, a gluma likova je generična, bez emotivne dubine. Neki zvukovi, poput hit efekata, su slabi ili nedostaju, a glazba ponekad nestane naglo, što razbija imerziju.

Kontrole su responsivne u borbi, s preciznim comboima, ali platformerske dionice pate od klizavih skokova i problema s kamerom, što dovodi do frustracija. Tehnički problemi su također prisutni, a najčešće se manifestiraju u formi bugova poput zaglavljivanja u teksturama, frame dropova u gužvama i povremenim crashiranjem. U međuvremenu, dobro je što je studio brzo reagirao s patchevima, poput onih koji popravljaju cutscene performanse i zvuk, pa sada sve to djeluje malo stabilnije. No, bez obzira na to, jasno je vidljiv nedostatak ispoliranosti i sve djeluje kao da je igra, unatoč desetogodišnjem razvoju, ipak izašla prerano i da je nekoliko dodatnih mjeseci razvoja moglo rezultirati kvalitetnijim i stabilnijim ostvarenjem. Nedvojbeno, prezentacija je pristojna, ali ograničeni budžet i razvojni pakao kroz koji je igra prošla ostavili su prilično jasne tragove.

Očekivani konačni rezultat

Na kraju, Lost Soul Aside možemo smatrati solidnim debijem za Ultizero Games, posebno s obzirom na njegove skromne početke. Igra često blista u borbi, nudeći zadovoljavajuće combo sisteme i vizualni spektakl koji će zadovoljiti fanove žanra. Međutim, repetitivna priča, stereotipni likovi i tehničke mane sprječavaju ovu igru da dosegne veličinu svojih uzora. Da se razumijemo, ovo nije katastrofa, već solidan naslov koji još jednom pokazuje potencijal kineske gaming industrije. Ako volite brzu akciju, vrijedi pričekati neki popust i nabaviti igru, jer trenutno ne vrijedi pune cijene po kojoj se prodaje.

U konačnici, radi se o ostvarenju koje zaslužuje pohvalu za ambiciju, ali i kritiku za nedostatke koji su dobrim dijelom mogli biti spriječeni da je studio još samo malo produžio razvoj igre – nakon punog desetljeća, nitko im ne bio zamjerio još koji mjesec.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.