ROMEO IS A DEAD MAN djeluje kao projekt kakav bi se usudila napraviti samo japanska ekipa iz Grasshopper Manufacturea. Glasan je, kaotičan, vizualno upečatljiv, zbunjujući, povremeno briljantan i često frustrirajući. Dugogodišnjim obožavateljima rada Sude51 sve će to biti dobro poznato. Studio je oduvijek njegovao sklonost pretjerivanju i eksperimentiranju, a ova igra nastavlja tu tradiciju. Istodobno, ona jasno pokazuje i granice takvog pristupa, odnosno riječ je o iskustvu koje ostavlja snažan dojam, ali se rijetko u potpunosti posloži u skladnu cjelinu.

Priča je namjerno kaotična, ali ju je ipak lako sažeti. Romeo Stargazer je zamjenik šerifa iz malog grada kojeg ubija tajanstveno biće. Njegov djed, znanstvenik koji putuje kroz vrijeme, vraća ga u život pomoću bizarnog sustava za održavanje na životu. Taj čin narušava relevantnost prostora i vremena i prisiljava Romea, sada poznatog kao „Dead Man“, da se priključi FBI-jevoj policiji prostora i vremena. Njegova je zadaća loviti kriminalce raspršene po različitim vremenskim linijama, među kojima se nalaze i brojne verzije Julije, žene koju je volio i izgubio.

Samouvjereni kaos, neujednačena cjelina

Narativ se snažno oslanja na apsurd, te se često prekida šalama, neobičnim komentarima, sažecima događaja koje nikada nismo vidjeli i likovima koji sami dovode u pitanje ozbiljnost svega što se događa. Ta samosvijest ponekad ide u korist igri, osobito kada pogodi s humorom. Postoje doista smiješni trenuci, a igra često djeluje sigurno u vlastitoj neobičnosti. Problem nastaje kada pokuša biti emotivna. Središnja ljubavna priča trebala bi biti emocionalno sidro cijelog iskustva, no nikada se ne razvije dovoljno snažno. Brze promjene tona otežavaju stvaranje dublje povezanosti s likovima i narativ često djeluje razbacano.

Vizualno i stilski, ROMEO IS A DEAD MAN djeluje mnogo sigurnije. Igra stalno mijenja svoj stil prezentacije, kombinirajući 3D akciju, 2D spriteove, stripovske panele, pixel art i povremene eksperimentalne sekvence. Cut scene mogu izgledati poput animiranih stripova, starih računalnih izbornika ili psihodeličnih kolaža. Takav miješani pristup daje igri ručno izrađeni, gotovo umjetnički karakter. Čak i kada su okruženja tehnički zastarjela, srećom ukupna prezentacija im daje osobnost i prepoznatljivost.

S aspekta igrivosti, riječ je o akcijskoj igri iz trećeg lica fokusiranoj na borbu protiv velikog broja neprijatelja. Romeo koristi hladno i vatreno oružje te se tijekom borbe stalno prebacuje između ova dva stila. Borba na blizinu temelji se uglavnom na osnovnim napadima i izbjegavanju, bez dubljih mehanika poput pariranja, blokiranja ili složenih kombinacija. Zbog toga borbe brzo postaju jednolične, osobito tijekom duljeg igranja. Međutim, općenito se radi o solidnim mehanikama, samo neke određene dubine.

Dobre ideje, neujednačena izvedba

Pucanje ima ključnu ulogu, jer mnogi neprijatelji imaju slabe točke koje je moguće oštetiti samo pucanjem. To vas prisiljava na stalno mijenjanje oružja tokom borbe, što donosi raznolikost, ali i frustraciju. Vrijeme punjenja metaka je sporo, balansiranost oružja neujednačena, a upravljanje ponekad tromo. Problemi s performansama, uključujući padove broja sličica u zahtjevnim scenama, dodatno narušavaju dosljednost borbe.

Posebni napadi, poznati kao Bloody Summer sposobnosti, unose određenu raznolikost. Skupljanjem krvi neprijatelja Romeo može aktivirati snažne napade koji također vraćaju zdravlje. Kada sustav funkcionira kako treba, djeluje vrlo zadovoljavajuće i nagrađuje agresivan stil igranja. Nažalost, često je nepouzdan. Aktivacije znaju zakazati, napadi ponekad promašuju bez jasnog razloga, a nagrada rijetko opravdava sav uloženi trud.

Najzanimljiviji dodatak borbenom sustavu su Bastardi. Riječ je o prizivanim zombie-saveznicima uzgojenima iz sjemenki prikupljenih tijekom misija. Svaki Bastard pruža drugačiji učinak, poput nanošenja štete, liječenja, slabljenja neprijatelja ili stvaranja novih slabih točaka. Mogu se spajati kako bi se stvorile snažnije verzije, što vam daje određenu kontrolu nad taktičkim pristupom. Iako igra taj sustav ne objašnjava posebno dobro, ulaganje u njega značajno poboljšava borbu, osobito na višim težinama.

Zanimljive borbe s bossovima uz linearni dizajn razina

Dizajn razina je funkcionalan, ali rijetko inspirativan. Svako poglavlje uvodi snažnu tematsku ideju: trgovačke centre, kultističke objekte, azile, no većina područja svodi se na linearne hodnike ispunjene borbama. Okolišno pripovijedanje je minimalno, a mehanike razina rijetko se razvijaju izvan borbe. Podprostorne sekcije pokušavaju uvesti zagonetke i istraživanje, ali brzo postaju ponavljajuće i vizualno monotone.

Borbe s bossovima nešto su zanimljivije. Suočavanje s jednim snažnim neprijateljem daje borbi veći fokus, a učenje obrazaca napada može biti nagrađujuće. Na višim težinama, ti susreti postaju dugotrajni testovi izdržljivosti i upravljanja resursima. Ipak, većina bossova oslanja se na poznate dizajne i strategije i često vas potiču da držite distancu i koristite oružje.

Između misija, The Last Night služi kao središnje okupljalište i jedna je od najboljih značajki igre. Prikazan u pikselnom stilu, ovdje se nalaze trgovine, mini igre, nadogradnje i razne sporedne aktivnosti. Kuhanje s Romeovom majkom, briga o Bastard vrtu, bizarni kvizovi i neobični sustavi nadogradnje stvaraju osjećaj pripadnosti. Upravo ti trenuci daju svijetu igre dodatnu dubinu i čine ga uvjerljivijim.

Nezaboravno iskustvo

Na kraju, ROMEO IS A DEAD obilježen je proturječnostima. Maštovit je, ali neusklađen, stiliziran, ali tehnički grub, ambiciozan, ali ponekad nemaran. Njegova borba nema dubinu, razine nemaju osobnost, a priča često djeluje nedovršeno. Istovremeno, audiovizualna prezentacija, kreativni dizajn središnjeg prostora, neobičan humor i spremnost na rizik izdvajaju ga u pretrpanoj industriji.

Za obožavatelje Grasshopper Manufacturea ovo će vjerojatno biti vrijedno iskustvo unatoč brojnim manama. Igra savršeno utjelovljuje njihov „punk“ mentalitet i odbijanje sigurnih formula, čak i po cijenu pogrešaka. Novim igračima mogla bi djelovati kaotično, neujednačeno i frustrirajuće.

ROMEO IS A DEAD nije uglađeno remek-djelo, ali nije ni promašaj. To je manjkavo, strastveno djelo koje povremeno doseže nešto posebno. Možda nije uvijek zabavno i možda nema uvijek smisla, ali ga je teško zaboraviti. U vremenu kada mnoge igre ciljaju na široku publiku i predvidljive formule, već to mu daje određenu vrijednost, čak i ako u tome nije uspio u potpunosti.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.