U eri hiperprodukcije indie horror naslova, gdje generički walking simulatori niču brže nego ikada, japanski studio Serafini Productions izvedeo je pravi mali produkcijski manevar. Sa ambicioznim planom od čak osam naslova unutar svoje BrokenLore antologije, ovaj tim izbacuje sadržaj tempom koji prkosi modernim standardima industrije. Umjesto višegodišnjeg čekanja na glomazne projekte, dobijamo briketirane epizode psihološkog terora koji istražuju teške teme modernog društva i mentalnog zdravlja kroz prizmu istočnjačkog folklora i urbane otuđenosti. Peti po redu izdanak ove serije, BrokenLore: DON’T LIE, stiže kao izravna narativna i tematska sestra hvaljenom hitu BrokenLore: DON’T WATCH, nastojeći ponuditi komplementarnu perspektivu na događaje koji povezuju njihove protagoniste.

U svojoj osnovi, BrokenLore: DON’T LIE je klasični walking simulator koji na momente pretvara psihotične epizode u nadrealne umjetničke instalacije, ali se istovremeno spotiče o vlastitu mehaničku plitkost i zbrzanu naraciju. U trenutnom okruženju, gdje se klasični horror žanr često oslanja na prozaične jump scare mehanike i bezdušnu akciju, BrokenLore: DON’T LIE nastoji izgraditi vlastitu nišu tjeskobnog, atmosferičnog i izrazito melankoličnog doživljaja koji podsjeća na zrelija ostvarenja eksperimentalne indie scene.

Mreža obmana, AI psihoze i utvara iz prošlosti

U središtu ove komprimirane dvosatne drame nalazi se Junko, mlada djevojka zatvorena u vlastita četiri zida. Junko je definicija modernog japanskog fenomena hikikomori – osobe koja se u potpunosti povukla iz društva, presjekla fizičke kontakte i izgradila minijaturni, kontrolirani svemir unutar svog skromnog stančića. No, za razliku od standardnih prikaza socijalne anksioznosti, BrokenLore: DON’T LIE ide korak dalje i Junko profilira kao patološkog lažova i kroničnog manipulatora. Od najranijeg djetinjstva naučena da istina ne privlači pažnju okoline, ona izmišlja, obmanjuje i stvara lažne narative kako bi izmamila mrvice tuđe empatije. Njen jedini redovni sagovornik je Miki-chan, AI asistent s laptopa koji opasno klizi u ulogu psihotičnog poticatelja, ohrabrujući njene obmane i vodeći je prema potpunom gubljenju granice između stvarnosti i deluzije.

Narativ započinje intimno i uznemirujuće – dok Junko igra retro 2D platformer Fantasy Boy, zvono na vratima prekida njenu rutinu. Kroz špijunku vidi zlokobnu figuru s maskom zeca koja joj upućuje prijetnje. Taj trenutak pokreće lavinu – pilule protiv psihotičnih napada više ne pomažu, vrata stana se otvaraju u nemoguće, nadrealne prostore, a telefonski poziv bivšem poznatiku Hideu iz psihijatrijske ustanove Elysium razotkriva duboke ožiljke odbacivanja. Priča uspješno hoda po rubu melankolije i tjeskobe, baveći se modernom epidemijom usamljenosti i opasnošću preusmjeravanja ljudske potrebe za bliskošću na umjetnu inteligenciju. Nažalost, dok je sama premisa iznimno intrigantna, izvedba pati od prenaglašene zbijenosti. Budući da igra traje jedva 90 do 120 minuta, traume iz Junkoinog djetinjstva, njena uloga u ustanovi Elysium i njena veza s drugim protagonistima bivaju samo natuknute ili servirane kroz natpise. Igra nam prebrzo otkriva da je Junko patološki lažov, čime namjerno ruši potencijal nepredvidivog i nepouzdanog pripovjedača – umjesto da sami shvatimo kako nas obmanjuje, to nam je servirano odmah na početku, smanjujući šok same završnice.

Mačevi, leteće pilule i nezgrapna pješačka mehanika

Mehanički gledano, BrokenLore: DON’T LIE primarno funkcionira kao klasični horror walking simulator, ali s povremenim i prilično neobičnim izletima u druge žanrove. Struktura gameplaya prati predvidljiv, ali neobičan ritam – igra počinje mirnim istraživanjem stana, prelazi u psihotični skok koji otvara liminalne prostore, a zatim spaja uvodnu 2D Fantasy Boy mini-igru s 3D borbom mačem u realnom svijetu. Iako je riječ o konceptualno snažnom vizualnom zaokretu, sama borba u praksi djeluje iznimno mehanički nezgrapno.

Svakodnevica u igri svodi se na spori hod kroz tjeskobne hodnike, interakciju s ključnim predmetima i pretraživanje okoliša u potrazi za skrivenim ključevima koji otključavaju škrinje s dodatnim zapisima. Osjećaj za vrijeme igranja je namjerno trom – kretanje je sporije od tokijske prometne gužve, a sprint jedva da pruža ikakvo ubrzanje, što u pojedinim trenucima stvara nepotrebnu frustraciju umjesto priželjkivane napetosti. Zagonetke su uglavnom estetski rekviziti – od spajanja obojenih žica do pomicanja kutija u liminalnom prostoru, rijetko koja zahtijeva stvarni misaoni angažman, a pojedine, poput hodanja po obojenoj mreži gdje blokovi nestaju, pate od “trial and error” dizajna koji kažnjava nepreciznost.

Ono po čemu se BrokenLore: DON’T LIE pokušava izdvojiti jesu mehanike koje narušavaju monotoniju hodanja. Prije svega, tu je koncept “Don’t Watch” preuzet iz prethodnika, gdje morate hodati i svjesno pokrivati oči ili skretati pogled od zlokobne figure s kapuljačom kako biste preživjeli. No, najbizarniji i ujedno najšarmantniji mehanički zaokret događa se kada se granica između Junkoinog omiljenog 2D platformera Fantasy Boy i njene psihoze u potpunosti uruši. Šarena, cel-shaded čudovišta i gljive iz „igrice“ počinju natapati njenu 3D realnost, a Junko dobiva mač kojim ih mora sjeći. Iako je konceptualno sjajno osmišljeno kao metafora bijega u maštu, sama borba je iznimno bazična i mehanički drvena. Budući da su neprijatelji patuljasti, a igra nema opciju čučnja, borba se često svodi na frustrirajuće i nenamjerno smiješno usmjeravanje kamere u vlastita stopala kako biste udarili čudovište mačem, čime se potencijalni strah u potpunosti gubi.

Uncanny Valley štimung i zvučni nemir

Prezentacijski segment je bez sumnje najjači, ali ujedno i najproturječniji dio ovog ostvarenja. Vizualni stil balansira na samom rubu takozvane “uncanny valley” estetike, dostigavši visoku razinu uvjerljivosti u stvaranju nelagode. Fotorealistično rekonstruirani, ali ujedno neznatno izobličeni japanski stančići, nadrealne javne kupaonice, podzemne željeznice i beskrajni liminalni hodnici stvaraju impresivnu vizualnu poeziju. Igra povremeno podsjeća na moderne umjetničke instalacije, a divovske pilule koje padaju s neba poput kiše na stepeništu, gigantski baloni koji vas proganjaju ili stotine očiju izraslih po zidovima daju naslovu jedinstven estetski potpis. Spajanje 2D crtane estetike Fantasy Boy likova s mračnim, liminalnim 3D okruženjem pruža vizualni kontrast koji dugo ostaje u sjećanju. Istovremeno, zvučna atmosfera prati taj visoki standard te kroz tjeskobne šumove i sjajnu glasovnu glumu drži igrača u stalnom nemiru.

Nažalost, čista umjetnička vizija često biva narušena tehničkom nesavršenošću, gdje je optimizacija tek na prosječnoj razini. Prisutni su uočljivi vizualni artefakti, povremeni problemi s osvjetljenjem i padovi performansi koji kvare dojam, dok mehanička dubina ostaje na prilično skromnim granicama. Čak i nakon isključivanja “motion blur” opcije, slika zadržava određenu zamućenost. S druge strane, zvučni dizajn zaslužuje sve pohvale. Originalna japanska glasovna gluma daje autentičnost i dubinu likovima, dok je zvučna podloga majstorski koncipirana. Mukla tišina, odjeci koraka i glitched zvukovi u liminalnim prostorima u kombinaciji s retro glazbom iz minijaturne igre tvore tjeskobnu zvučnu cjelinu. Posebno treba pohvaliti odluku developera da ne koriste AI generirane glasove, a čak je i AI asistent Miki-chan dobio glas prave glumice, što je iznimno pohvalno.

Nedovršeni mozaik većeg psihološkog sklopa

BrokenLore: DON’T LIE nije igra koja nastoji ugoditi svakome, niti je napravljena da stoji potpuno sama na svojim nogama. Ona funkcionira ponajprije kao jedan, izuzetno specifičan komad znatno veće slagalice koju Serafini Productions gradi kroz svoju antologiju. Ako igri pristupite bez prethodnog znanja o događajima iz igre BrokenLore: DON’T WATCH ili bez razumijevanja šireg konteksta zloglasne ustanove Elysium, ostat ćete zatečeni naglim završetkom, nedovoljno razrađenim motivima i osjećajem da ste pogledali samo jedno poglavlje iz sredine knjige.

Najveća vrijednost igre ne leži u mehaničkom izazovu ili sirovom strahu, jer igra jedva da posjeduje prave jump scare momente, već u atmosferi, melankoliji i hrabrosti da se kroz groteskne nadrealne slike progovori o lažima kojima štitimo vlastitu ranjivost. Za ljubitelje atmosferičnih liminalnih prostora i vjerne pratitelje BrokenLore serijala, ovo je prolazno, ali intrigantno iskustvo za jednu (ne)mirnu večer. Za sve ostale, njezina mehanička plitkost, drvena borba i tehnička neispoliranost bit će prevelika prepreka da bi u potpunosti cijenili ono što se krije ispod njene površine.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.