Kada spojite stil i estetiku pucačina iz devedesetih s modernim roguelite mehanikama, često dobijete formulu koja na papiru zvuči kao san svakog ljubitelja retro akcije. No, u praksi situacija bude potpuno drukčija, tako da često imamo asimetričnu „hit & miss“ situaciju u omjeru 1: 10 u korist ne toliko impresivnih ostvarenja koja mnogi vrlo brzo zaborave. Jedan primjer takve igre stiže nam iz redova studija Pixel Reign, a zove se Moros Protocol. U pitanju je, pogađate, naslov koji pokušava spojiti brutalnost boomer shootera s “još samo jedan pokušaj” strukturom. Ipak, plovidba kroz ovaj svemirski košmar donosi mješavinu vrhunske akcije, sjajne atmosfere, ali i nekih poprilično zamornih konstrukcijskih propusta. Je li Moros Protocol hit ili je miss? Odgovor vas čeka na kraju ove recenzije…

Buđenje u tami broda Orpheus

Priča vas stavlja u čizme vojnika Alexa koji se budi iz krio-sna na napuštenom, uništenom ratnom brodu zvanom Orpheus. Umjesto uslužne posade i zapovjednika, dočekuju vas krvavi hodnici, unakažena tijela i tajanstvena pošast poznata kao Darkphage koja je preuzela svaki kutak ovog nekadašnjeg ponosa vojne flote. S amnezijom i bez jasne predodžbe o tome što se zapravo dogodilo, Alex je prisiljen slušati upute umjetne inteligencije te krenuti u čišćenje sektora broda.

Priča se oslanja na retro šarm i premise SF filmova B produkcije, povremeno balansirajući između ozbiljnog svemirskog horrora i blago “campy” tona. Svaka vaša pogibija, a umirat ćete često, aktivira naslovni Moros Protocol. Vaša se svijest jednostavno prebacuje u novo klonirano tijelo u krio-komori, čime se stvara savršen narativni izgovor za klasični roguelite krug umiranja i ponovnog pokušavanja. Usput ćete nalijetati na zagonetne protivnike i likove poput kiborga Jocasta ili oklopnog mačevaoca, no narativ vrlo brzo pada u drugi plan i prepušta pozornost onome zbog čega ste zapravo tu – akciji.

Borba koja puca od snage i brutalnosti

Ono u čemu Moros Protocol apsolutno briljira jest sam osjećaj pucanja i bliske borbe. Igra kanalizira energiju klasika kao što su DOOM, Quake i Half-Life, gurajući vas u brze, dinamične i izuzetno nasilne okršaje. Svaka soba u koju kročite zaključava se dok ne eliminirate sve valove neprijatelja, pretvarajući igru u arena shooter, a svaki susret u pravu malu mini-borbu za preživljavanje.

Vaš arsenal kombinira oružja za blisku borbu i vatreno oružje podijeljeno na fizikalno (sačmarice, pištolji, jurišne puške) i energetsko (plazme, šok topovi). Borba prsa o prsa osjeća se iznenađujuće teškom i zadovoljavajućom – zamasi mačem ili sjekirom imaju pravu težinu, a charged napadi i brutalni završni udarci stvaraju sjajan ritam. Vatreno oružje zvuči fenomenalno – sačmarice grmljavinom paraju zrak, a energetski projektili zujanjem nagovještavaju destrukciju. Tu je i potez udarca nogom u stilu Duke Nukema kojim možete lansirati eksplozivne bačve izravno u skupine protivnika. Igra vas nagrađuje za preciznost, pa pogađanje slabih točaka na mutantima i Darkphage čudovištima donosi ogroman damage bonus i dodatne resurse.

Međutim, borba zahtijeva i pametno upravljanje resursima. Kretanje i zamasi troše staminu, pa nepromišljeno zalijetanje bez energije znači brzu smrt. Zanimljivo je i to da oružja morate puniti ručno jer nema automatskog reload sustava, što u općem kaosu zna iznenaditi igrače navikle na modernije konvencije. Streljiva uglavnom ima dovoljno jer ga protivnici često ispuštaju, no liječenje je druga priča.

Igra koristi specifičan HP Shot sustav, što znači da se liječenje se primjenjuje automatski čim pokupite drop, već puni poseban mjerač. Tek kada se mjerač napuni, dobivate jedan HP Shot. Budući da se ovaj mjerač puni prilično sporo, često ćete na boss borbe stizati sa polupraznom trakom zdravlja, što solo igračima zna stvoriti ogroman i ponekad frustrirajući hendikep.

Građenje builda i dileme meta-progresije

Unutar samih runova, napredovanje je izuzetno zabavno zahvaljujući sustavu augmenata i perkova. Putujući kroz proceduralno posložene prostorije povezane teleporterima, nailazit ćete na škrinje i trgovce gdje možete kupovati ili modificirati opremu. Augmenti omogućuju stvaranje ludih i moćnih kombinacija – primjerice, perk koji uzrokuje da svaki skok sa sačmaricom nanosi duplu štetu, ili kombinacija koja nakon eliminacije neprijatelja udvostručuje štetu vašeg mača, pretvarajući vas u nezaustavljivog svemirskog nindžu.

Problem nastaje kada poginete i vratite se u hub gdje trošite prikupljeni Biomat na trajne nadogradnje na razgranatoj mreži vještina. Dok neki igrači cijene postupno “čipkanje” i osjećaj da svaki run donosi makar mali napredak, meta-progresija u Moros Protocolu je prilično škrta. Većina nadogradnji nudi minijaturne pasivne bonuse, poput povećanja štete za 1% ili dodavanja sitnog postotka na zdravlje i kapacitet municije. Ovi bonusi rijetko mijenjanju sam način igranja, pa u uvodnim satima igre napredak može djelovati izrazito sporo i grindy.

Osim klasičnih soba s neprijateljima i trgovinama, na brodu ćete nailaziti i na challenge sobe s platformerskim zagonetkama koje nagrađuju trajnim povećanjem stamine ili zdravlja. Iako dobrodošlo za razbijanje monotonije borbe, platformiranje pati od kontrole i užeg polja preglednosti, zbog čega skokovi na uskim platformama znaju djelovati nepouzdano.

Igranje u društvu

Moros Protocol podržava i kooperativno igranje s drugim igračem, što značajno podiže razinu zabave i olakšava prolazak kroz teže sektore broda. Prijatelj vam može pružiti prijeko potrebno oživljavanje tokom borbe, čime se izbjegava trenutačni gubitak runa. Doduše, mrežna igra nosi i vlastite dječje bolesti – igrači znaju ispasti iz ritma zbog bugova s vratima koja se ne žele otvoriti, nepoklapajućih izbora nadogradnji ili problema gdje se oživljeni igrač respawna usred najžešće paljbe bez privremene neranjivosti, pa odmah ponovno pogine.

Svemirske nemani i vizualni identitet

Jedan od apsolutnih vrhunaca igre su boss borbe. Bilo da se borite protiv divovskih stvorenja koja rotiraju sa kristalima na leđima, protivnika koji ispaljuju smrtonosne laserske mreže ili bossa koji zasipa arenu masivnim kockama, ovi okršaji zahtijevaju brze reflekse, učenje uzoraka napada i maksimalnu koncentraciju. Svi bossevi predstavljeni su stiliziranim cutscenama i pružaju najpoliranije trenutke u igri, iako obrasce njihovih napada u potpunosti pročitate već nakon nekoliko susreta.

Vizualno, Moros Protocol koristi “chunky” pixel art stil spojen s modernim naprednim osvjetljenjem i 3D modelima obloženim retro teksturama. Estetika neodoljivo podsjeća na zlatno doba PC pucačina – neonske plave nijanse hodnika broda Orpheus ispresijecane su mesnatim, ružičastim i krvavo crvenim izraslinama po zidovima i stropovima. Detalji poput gore efekata, rasprskavanja krvi i pixeliziranih eksplozija izgledaju sjajno.

Ipak, vizualni dizajn ima i svoje mane. Unatoč tome što su sobe ručno dizajnirane pa proceduralno miješane, hodnici i prostorije brzo počinju nalikovati jedni drugima. Vizualna repetitivnost i mračna paleta boja znaju otežati navigaciju, što je posebno u situacijama kada igrate u svjetlijim prostorijama. Pored toga, fiksno i razmjerno usko vidno polje u kombinaciji s masom protivnika zna dovesti do jeftinih pogodaka od strane neprijatelja koje uopće niste mogli vidjeti na ekranu.

Slična situacija je i sa zvukom. Zvučni efekti oružja i udaraca su vrhunski, a dinamika synth-rock glazbe sjajno podiže adrenalin tokom borbe. Međutim, glazbeni sustav ima tehničku mušicu – borbena glazba zna se aktivirati čim vas neprijatelj primijeti, čak i ako je zaglavljen iza zida ili tri prostorije dalje, što rezultira zamornim i naglim paljenjem i gašenjem glazbe bez stvarne borbe na ekranu.

I dok je PC verzija prilično dobro optimizirana i vrti se vrlo ugodno, verzije za konzole sa sobom donose vlastiti set problema. Sučelje je doslovno preneseno s računala bez prilagodbe kontroleru, a kao rezultat toga imamo kretanje kroz inventar i opremanje augmenata zahtijeva držanje tipki i simuliranje miša analognim palicama, što navigaciju kroz izbornike čini nepotrebno frustrirajućom i nespretnom.

Za ljubitelje boomer shootera…

Moros Protocol je borbeno izuzetno zabavan, atmosferičan i vizualno atraktivan retro roguelite FPS koji ima ogroman potencijal. Njegovo oružje ima težinu, borba prsa o prsa pruža fantastičan osjećaj moći, a boss borbe i slaganje ludih kombinacija augmenata pružit će vam nekoliko sati vrhunske zabave uz stav “samo još jedan run“.

Nažalost, da postane neki veći hit, igru s trona sprječavaju škrta i minimalistička meta-progresija, brzopotezna repetitivnost okoliša, neispeglano korisničko sučelje te tehničke sitnice poput ugovorenog FOV-a i problema s balansom iscjeljivanja. Ako tražite brzu, krvavu pixel art pucačinu za kraće sesije i volite atmosferu klasičnih sci-fi boomer shootera, Moros Protocol je više nego solidan naslov koji vrijedi isprobati – samo nemojte očekivati novu žanrovsku revoluciju.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.