Postoji nešto posve opojno u onom specifičnom trenutku kad se u džepu po prvi put nađe vozačka dozvola, a ispred vas prostire ljeto s nemjerljivim, gotovo zastrašujućim obujmom slobode. Gaming industrija rijetko kada uspijeva autentično rekreirati taj unikatni osjećaj tranzicije između bezbrižnog djetinjstva i surove administrativne stvarnosti odraslog svijeta. Najčešće nam nudi blještave cyberpunk metropole ili bespuća nepoznatih galaksija, zaboravljajući da se najveće životne drame i najčišća katarza često odvijaju na zgužvanom sjedalu istrošenog, ali vašeg prvog automobila.

Upravo u taj prostor stupa Keep Driving, atmosferični RPG švedskog indie studija YCJY Games (poznatog i kao Y/CJ/Y). Nakon što je tijekom prethodne godine privukao simpatije računalne publike, ovaj pixel art hibrid roguelike mehanika, inventarskog pogona i narativne vizualne novele sada je stigao i na konzole, stoga je vrijeme da doznamo može li njegov šarm i na novim platformama nadvladati neminovnu monotoniju dalekih putovanja.

Ljetna bespuća, Tetris u prtljažniku i tupi udarci svakodnevice

Premisa igre odiše jednostavnom elegancijom. Nalazite se na pragu ljeta, s džepom punim sitniša i sumnjivim pozivom prijatelja na glazbeni festival koji se održava na suprotnoj strani mape. Prije nego što okrenete ključ u bravi, igra vam dozvoljava osnovnu prilagodbu — od odabira spola protagonista do definiranja odnosa s roditeljima na ljestvici od jedan do pet, što će se kasnije pokazati ključnim sigurnosnim ventilom. Slijedi odabir vašeg vjernog limenog ljubimca – trajno izmučeni obiteljski Volvo nudi zlatnu sredinu prostora i izdržljivosti, robusni pick-up raspolaže golemim teretnim kapacitetom ali je škrt s putničkim sjedalima, dok reska 70s muscle jurilica osigurava gromoglasan zvuk motora uz kroničan nedostatak kvadrata u gepeku.

Upravo je prostorna organizacija prtljažnika jedan od najzabavnijih i najizazovnijih segmenata igrivosti. Inspiriran logikom slaganja Tetrisa ili inventarskim sustavom iz Resident Evila 4, prtljažnik zahtijeva potpunu preciznost. Kanister s gorivom, kutija piva, rezervna guma, konzervirana hrana i kutija prve pomoći moraju pronaći svoje mjesto prije nego što uopće pomislite na paljenje motora. Na svu sreću, usputne stanice obično nude mehaničarske radionice, trgovine i benzinske crpke gdje se zalihe obnavljaju, premda novac curi brže nego benzin iz probušenog rezervoara.

Kretanje mapom odvija se u etapama, od gradića do gradića, dok se u pozadini vrti zapanjujuće dobro pogođena zvučna slika sastavljena od švedskih underground i shoegaze sastava kao što su Westkust, Makthaverskan i Fucking Werewolf Asso. Sakupljanje i “prženje” vlastitih CD kompilacija dok krstarite beskrajnim cestama unosi rijetku dozu melankolične autentičnosti. No, idilu redovito prekidaju nesreće na cesti — od pukih rupa, blatnjavih nanosa, stada ovaca koje neće da se pomaknu i traktora koji mile ispred vas, pa sve do policijskih ophodnji ili agresivnih motociklističkih bandi.

Kartanje i teret tuđih sudbina

Ovi izvanredni događaji funkcioniraju kao specifičan oblik turn-based borbe u igri. Umjesto klasičnog mlataranja mačevima kakvo najčešće imamo u igrama ovog topa, ovdje rješavate prijetnje koje kontinuirano crpe četiri temeljna resursa: gorivo, novac, trajnost samog automobila te osobnu energiju vašeg vozača. Sukob se svodi na kartični sustav nalik pojednostavljenom Špapsu, gdje ikone na vašim vještinama i predmetima iz pretinca za rukavice moraju precizno pokriti simbole prijetnji koje emitira cesta.

Iako sustav na prvu djeluje pitko, u praksi zna pokazati znatnu dozu tvrdoglavosti. Opisi karata i buffova nerijetko su pretjerano nejasni, gurajući igranje u naporno nagađanje metodom pokušaja i pogrešaka. Ponekad se čini da vas igra kažnjava bez jasnog razloga, tjerajući vas na iscrpljujuće cikluse popravaka i besciljnog kruženja po regiji u potrazi za specifičnim dijelovima koji se jednostavno ne žele pojaviti u ponudi lokalnog automehaničara.

Srećom, mehaničku monotoniju cesta učinkovito razbijaju autostoperi. Ovi nasumični suputnici predstavljaju pravu dušu igre. Bilo da se radi o odbjegloj nevjesti u vjenčanici, ciničnom propalom poslovnom čovjeku, zbunjenom klincu koji stalno traži pauzu za toalet ili sumnjivom liku u zatvorskom kombinezonu s vrećicom sumnjivog sadržaja, svaki putnik donosi jedinstvene pasivne bonuse, ali i opasne debuffove. Prikupite li previše sumnjivih lica ili ih predugo vozite, riskirate policijsku raciju, uništenje zaliha duhana ili zauzimanje dragocjenog prostora za prtljagu. Kratki tekstualni dijalozi koji se razvijaju s ovim slučajnim prolaznicima iznenađujuće su dirljivi – bez trunke glasovne glume, oslanjajući se isključivo na minimalistički „pišljivi“ tekst i pikselizirane portrete, YCJY uspijeva stvoriti osjećaj duboke ljudske povezanosti i tuge kada ti isti ljudi nakon ispunjenja svojih sporednih zadataka zauvijek napuste vaše vozilo.

Unikatna estetika i vizualna rezonancija

Vizualni identitet igre oslanja se na prigušenu, zemljanu paletu boja direktno posuđenu iz estetike kultnog filma Paris, Texas iz 1984. godine. Detalji unutar minijaturne kabine vašeg vozila, izgled otrcanih i poluraspadnutih benzinskih crpki i pejzaži koji se tromo izmjenjuju kroz bočni prozor posjeduju rijetku, magnetsku privlačnost. Grafička snaga ovdje ustupa mjesto čistom umjetničkom izričaju i atmosferi koja uspješno evocira neka starija vremena bezbrižnog gaminga, neopterećenog mikrotransakcijama i vizualima od kojih vilice padaju.

Ipak, prijelaz na konzole otkriva određene tehničke anomalije. Primjerice, interaktivni elementi i sitne ikone unutar inventara znaju biti nezgrapni za precizno povlačenje. Također, povremeni logički propusti, poput debuffova vezanih za autostopere koji su već odavno napustili vozilo ili bugova s rezervnim gumama koje ispadaju izvan definiranih granica prtljažnika, narušavaju inače uglađen dojam. Srećom, mogućnost pozivanja roditelja u pomoć kad situacija postane bezizlazna, ostaje urnebesan i bolno prepoznatljiv detalj.

Savršeno za chillanje

Keep Driving nije projekt koji želi revolucionirati industriju epskim razmjerima ili bučnom grafičkom dominacijom. Njegova snaga leži u skromnosti, u prepoznavanju ljepote u banalnosti i u onom specifičnom osjećaju tjeskobne slobode dok s pet dolara u džepu i polupraznim rezervoarom gurate prema horizontu. Četiri do pet sati koliko je potrebno za jedan prelazak taman je mjera prije nego što ponavljanje kartičnih mehanika počne pokazivati zamor materijala. Ipak, zahvaljujući razgranatim putanjama, brojnim ishodima i galeriji fascinantnih likova s ruba ceste, ovo je vožnja s koje ćete se vratiti umorni, ali s osmijehom na licu i nekim novim pjesmama na usnama.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.