Kada je britanski pisac i redatelj Clive Barker davne 1986. godine objavio svoju novelu The Hellbound Heart, a godinu dana kasnije je i samostalno ekranizirao pod naslovom Hellraiser, filmski horror doživio je pravu transformaciju. U eri kojom su suvereno vladali slasher hitovi i njihovi negativci poput Freddyja Kruegera, Jasona Voorheesa i Michaela Myersa, Barker je u žanr uveo uveo Cenobite — ekstra dimenzionalna, groteskna bića iz „Labirinta“ za koja su ekstaza i najsurovija tortura samo dvije strane istog novčića. Nažalost, ono što je započelo kao beskompromisna meditacija o ljudskoj opsesiji, žudnji i prekoračenju granica tjelesnosti, kroz iduća tri desetljeća se rasulo u niz od čak jedanaest filmskih nastavaka, od kojih je većina završila je na jeftinim DVD policama, potpuno lišena filozofske dubine i uznemirujuće estetike izvornika.

Ipak, najdramatičniji previd ove franšize nije se dogodio na filmskom platnu, već u svijetu videoigara. U vrijeme kada se gotovo svaki prepoznatljivi horror serijal, bilo da je u pitanju Friday the 13th, Evil Dead, The Texas Chainsaw Massacre ili pak Halloween, bezglavo gura u kalup asimetričnih multiplayer iskustava namijenjenih kratkotrajnom mrežnom hypeu, Saber Interactive i Boss Team Games napravili su potez koji graniči s uredničkim heroizmom. Izbjegavši zamku Dead by Daylight klonova, isporučili su fokusiranu, beskompromisnu single player survival horror avanturu punog imena Clive Barker’s Hellraiser: Revival. Razvijana u izravnoj suradnji sa samim Barkerom i uz scenaristički potpis Antonyja de Faulta, ova igra ne samo da nastoji rehabilitirati posrnuli horror IP, već stoji rame uz rame s ovogodišnjim velikanima žanra kao što su Resident Evil Requiem, The Sinking City 2 i Silent Hill: Townfall.

Dva desetljeća poslije – pakleni Labirint, sadistički kult i dekonstrukcija želje

Priča Clive Barker’s Hellraiser: Revivala odvija se dvadesetak godina nakon događaja iz originalnog filma iz 1987. godine. U središtu ove mračne odiseje nalaze se Aidan Lynch i njegova partnerica Sunny, dvoje pripadnika visokog društva čija ih je neumorna potraga za taboo stimulacijama i eskapizmom od svakodnevnice odvela u mračne vode teških ovisnosti i ekstremnog BDSM-a. Kada Sunny, strastvena kolekcionarka okultnih artefakata, dođe u posjed mitske puzzle-kutije poznate kao Genesis Configuration, par je nesvjesno upotrijebi tijekom intimnog čina. Aktiviranje kutije priziva Cenobite na čelu s kultnim Hell Priestom (među fanovima poznatijim kao Pinhead), koji Sunny na iznimno brutalan, anatomski jeziv način rastrgaju lancima te njezino tijelo i duh odvuku u pakleni Labirint.

Aidan, naoružan tek sirovom tvrdoglavošću i samom kockom, kreće u pakao kako bi je vratio. No, umjesto klasičnog spašavanja djevojke u nevolji, radnja se brzo pretvara u kompleksnu analizu ljudske psihe. Aidan se na svom putu mora suočiti s tajanstvenim kultom Scarlet Church, skupinom manijakalnih fanatika koji obožavaju Cenobite i njihovo božanstvo Leviathana, tražeći vlastiti put do asketskog uspona kroz patnju.

Ono što narativ ove desetosatne kampanje podiže iznad B-filmskog prosjeka jeste činjenica da scenarij s velikim poštovanjem pristupa BDSM supkulturi. Prvi sati igre, smješteni u BDSM klubu koji kultistima služi kao paravan, jasno razgraničavaju konsenzualnu igru fetiša od sadističkog ludila kulta. Trgovkinja Zora, koja u igri djeluje kao cinični “đavolji odvjetnik” i narativno sidro, brzo opominje Aidana kada sve posjetitelje kluba nazove manijacima, podsjećajući ga da većina tih ljudi samo traži ispunjenje vlastitih intimnih želja. Pitanje koje Zora postavlja Aidanu naglašavajući da “voljeti nekoga i trebati nekoga dvije su potpuno različite stvari”, prožima čitav scenarij i daje njegovu liku, inače bivšem studentu medicine i članu bajkerske bande, neočekivanu emotivnu težinu.

Glavni negativci pružaju sjajnu protutežu. Od ekscentričnog “umjetnika” Bruna koji ljudska tijela kasapi u morbidne skulpture, preko vođe kulta Marlowea i Sister of Mercy, pa sve do tragične Charlotte koja služi kao nezaustavljivi, proganjajući stalker po uzoru na Nemesisa iz Resident Evila 3, svaki antagonist posjeduje jasan motiv. Ipak, apsolutna zvijezda ostaje legendarni Doug Bradley. Njegov povratak u ulozi Pinheada pruža neopisiv autoritet, dok njegove smirene, filozofske i perverzne rečenice lede krv u žilama i podsjećaju zašto je ovaj lik postao ikona horror žanra.

Promatramo li ga kroz prizmu žanrovske baštine, Clive Barker’s Hellraiser: Revival djeluje kao fascinantan skup različitih uzora koje autorski tim vrlo smisleno uvezuje u vlastiti identitet. Utjecaj serijala kao što je Resident Evil, posebice njegovog četvrtog i sedmog nastavka, najvidljiviji je u dizajnu inventara, pedantnom sakupljanju resursa, prisutnosti trgovkinje Zore te strukturiranju zagonetki unutar zatvorenih prostorija realnog svijeta. S druge strane, magični sustav obogaćen je duhom BioShocka, gdje Genesis Configuration funkcionalno preuzima ulogu Plazmida kroz telekinezu, izbacivanje vatrenih kugli i prizivanje razorne mreže lanaca. Također, ljubitelji Half-Lifea 2 i njegove slavne dionice u Ravenholmu prepoznat će izravan homage u manipulaciji okolišnim opasnostima, gdje pomoću gravitacijske sile kocke bacamo oštrice cirkulara ili rotirajuće propelere na nadolazeće neprijatelje. Dojam sirove i prljave borbe prsa o prsa uvelike duguje kultnom Condemned: Criminal Originsu, dok je sam borbeni ritam nadahnut DOOM rebootom iz 2016. godine kroz mehaniku pogubljenja oslabljenih protivnika, što igraču izravno obnavlja zdravlje i prijeko potrebnu energiju Suffering.

Mehanika užitka i patnje u sjeni Genesis Configurationa

Kada je riječ o samoj igrivosti, Clive Barker’s Hellraiser: Revival funkcionira kao neobičan, ali iznenađujuće uspio “remiks” dokazanih žanrovskih formula. Gameplay petlja podijeljena je na dva komplementarna dijela – istraživanje realnog svijeta krcatog kultistima te bauljanje kroz izvanzemaljski Labirint.

Arhitektura cijelog projekta počiva na jasnoj podjeli između dvaju svjetova koje timovi iz Sabera i Boss Teama spajaju u koherentnu cjelinu. S jedne strane nalaze se lokacije realnog svijeta, poput BDSM kluba Scarlet Church, organizirane kroz kružni koncept klasičnog survival horrora koji od igrača zahtijeva pretraživanje, upravljanje resursima i interakciju s tajanstvenom trgovkinjom Zorom. S druge strane stoji Labirint, vandimenzionalni pakleni usjek karakterističan po svom Escherovskom nepravilnom dizajnu, gdje igrač gubi oružje i biva bačen u fiksne, izuzetno napete sekvence bijega pred Cenobitom Chattererom te rješavanje zagonetki okoliša. Oba svijeta na okupu drži centralna mehanička petlja posvećena kocki Genesis Configuration. Kao što smo već spomenuli, ona funkcionira kao svojevrsni hibrid plazmida i gravitacijskog oružja, dok se njezine moći i napadačke sposobnosti izravno napajaju ekstrakcijom Sufferinga koji se sakuplja kroz brutalne egzekucije oslabljenih protivnika.

U realnom svijetu igrači se susreću s klasičnim survival horror obrascima. Mape su strukturirane u vidu kružnih sektora s zaključanim vratima, pri čemu je za napredak potrebno pretražiti svaki kutak, riješiti zagonetku i pronaći odgovarajući ključ, bilo da je riječ o traženju fetiš rekvizita za dominu ili probijanju kroz podzemne tamnice. Borba prsa o prsa oslanja se na korištenje drvenih letvi, mačeta i baseball palica. Inovativan dodatak predstavlja sustav oklopa – naime, oštra oružja učinkovita su isključivo protiv golog mesa kultista, dok oklopljeni protivnici zahtijevaju tupa oružja kako biste im razbili oklop. Budući da sva hladna oružja posjeduju pokazatelj trajnosti i pucaju nakon nekoliko udaraca, igrač je prisiljen konstantno upravljati resursima i obavljati popravke neograničenim, ali slabijim nožem ili namjenskim priborom. Prostora za zamjerku ima u samom osjećaju udarca. Melee okršajima nedostaje sirove mase i vizualnog odjeka, pa borba povremeno djeluje nespretno, dok se neprijateljski AI često ponaša poput drvenih lutki koje se ukipe prije početka animacije napada.

Vatreno oružje, poput pištolja, sačmarica i automatskih pušaka, donosi prijeko potrebno olakšanje, ali pravi vrhunac borbenog sustava leži u samoj kocki Genesis Configuration. Kutija djeluje po uzoru na plazmide iz BioShocka ili gravitacijski pištolj iz Half-Lifea 2. Pomoću nje igrač može hvatati oštrice cirkulara ili željezničke klinove iz okoliša i ispaljivati ih na protivnike, bacati ognjene kugle te u kasnijim fazama prizivati brutalne Hellchains lance koji u sekundi komadaju čitave skupine neprijatelja. Sposobnosti kocke ne troše klasičnu municiju, već Suffering, koji se puni nanošenjem štete neprijateljima i izvođenjem krvavih, brutalnih pogubljenja nad oslabljenim protivnicima.

Nasuprot tome, sekvence u Labirintu u potpunosti oduzimaju oružje i prebacuju igru u napeti walking simulator s M.C. Escherovskom arhitekturom. Hodnici se mijenjaju pred vašim očima, dok gravitacija gubi smisao. Ovdje fokus leži na zagonetkama okoliša i panici tijekom sekvenci bijega od Chatterera. Zvuk njegovih izloženih zuba koji ubrzano škrguću, u kombinaciji s činjenicom da vas njegov dodir trenutno ubija, stvara neke od najstresnijih i najefektnijih trenutaka u modernom horroru.

Nažalost, igra ozbiljno posustaje u svojoj posljednjoj trećini. Stealth sustav je iznimno neispoliran i često se događa da, ako vas primijeti samo jedan protivnik ili ako nagazite na komadić stakla, čitava zgrada automatski saznaje vašu točnu lokaciju. Pored toga, borbe s bossevima u završnici predstavljaju pravu dizajnersku stranputicu. Umjesto da ponude taktički izazov, bossevi funkcioniraju kao naporne “spužve za metke” s ponavljajućim uzorcima napada koji iscrpljuju resurse i narušavaju dotad sjajno doziran tempo.

Estetika i duh B-filma i tehnički ožiljci

S umjetničke strane, Clive Barker’s Hellraiser: Revival je vizualni trijumf niske produkcije koja je iz svog proračuna izvukla apsolutni maksimum. Volumetrijsko osvjetljenje, gušta magla i paleta boja u BDSM klubovima stvaraju atmosferu gnjusnoće i elegancije. Labirint je rekreiran s nevjerojatnom pažnjom i odanošću prema prva dva filma iz 80-ih, uključujući dizajnerske detalje koji namjerno simuliraju drevnu stop-motion animaciju čudovišta, što će obožavatelji odmah prepoznati i cijeniti.

Zvučna podloga jednako je impresivna. Pored teške elektroničke glazbe i sjajne upotrebe licenciranih numera, zvučni efekti pucanja kostiju, kidanja mesa i odjekivanja krikova u daljini priređuju auditivni teror koji zahtijeva igranje s kvalitetnim slušalicama.

Međutim, tehnička analiza testiranog PS5 builda razotkriva nekoliko ozbiljnih nedostataka na koje treba skrenuti pozornost. Iako je izvođenje i framerate iznimno stabilni te praćeni impresivnim osvjetljenjem, zvučna sinkronizacija u drugoj polovici igre doživljava česte ispade, pa se događa da zvukovi otvaranja teških vrata, koraci po vodi pa čak i pojedini dijalozi u potpunosti izostaju. Posebno razočarava DualSense integracija – unatoč tome što su postavke u izborniku podešene na maksimalnu vrijednost, haptički feedback gotovo u potpunosti izostaje tijekom igranja. Vizualni glitchevi također narušavaju dojam, manifestirajući se kroz lebdeće predmete nakon korištenja telekineze, primjetno treperenje tekstura te povremene nestanke predmeta ili, recimo, prstiju na likovima tijekom cutscena.

Dizajn upravljanja inventarom, iako izravno posuđen iz Resident Evila 4, zna biti nepotrebno trom. Čak i uz opciju automatskog slaganja, igrač je često primoran izbaciti predmet na pod kako bi napravio mjesto za municiju, napunio oružje i potom ponovno podigao bačeni predmet. Odsustvo New Game Plus moda dodatno smanjuje želju za ponovnim prolaskom, pogotovo kada se uzme u obzir da je Hard razina težine iznimno neizbalansirana, bez opcije brzog spremanja i s nepravednim rasporedom checkpointa.

Autentično i jezivo, ali nije za svakoga…

Clive Barker’s Hellraiser: Revival nije savršena igra, ali je bez sumnje najzreliji, najhrabriji i najautentičniji dodatak Hellraiser mitologiji još od kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Saber Interactive i Boss Team Games uspjeli su prekinuti višegodišnje prokletstvo loših filmskih nastavaka i dokazati da licencirani horror može funkcionirati kao vrhunsko, beskompromisno single player iskustvo za odraslu publiku.

Igra uspješno spaja eleganciju klasičnog survival horrora s groznici sličnim vizijama tjelesnog užasa i filozofskim pitanjima o prirodi ljudskih potreba. Iako tehnički bugovi, loše riješeni stealth i zamorne boss borbe u završnici sprječavaju ovaj naslov da dosegne sam vrh žanrovskog Olimpa, njegova atmosfera i jeziva autentičnost i ponuđeni sakramenti patnje i užitka definitivno ostavljaju neizbrisiv trag. Za ljubitelje lika i djela Clivea Barkera ovo je obvezno štivo, a za sve ostale ljubitelje horrora iznimno upečatljiva, mračna vožnja koju neće tako lako zaboraviti.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.