Dok se visokobudžetne produkcije uglavnom oslanjaju na provjerene formule, sigurnost otvorenog svijeta i predvidljive mehaničke okvire, indie scena ostaje posljednji bastion osvježavajućeg rizika. Kada se studio RibCage Games pojavio s idejom o hibridu akcijskog roguelitea i ritmičke igre, s papira je zračila energija rijetko viđena u debitantskim ostvarenjima. U svijetu u kojem su naslovi poput Hi-Fi Rusha pokazali da se ritam i adrenalin mogu spojiti bez traume, Alpha Nomos nastupa s vlastitom, specifičnom vizijom – mračnijom, izoliranijom i uštogljenijom, smještenom u ruševine napuštenog svijeta.

U pitanju je naslov koji odmah privlači pažnju onih koji traže alternativu ispraznom “button-mashing” pristupu. Ipak, ambicija je ovdje veća od samog platna na kojem je oslikana, pa se pod slojem kreativnog sjaja kriju pukotine koje zaslužuju strogu, ali pravednu kritičku mjeru.

Lutka bez niti i plesna avantura

Priča u igri ne gubi vrijeme na suvišne ekspozicije, već vas odmah baca u središte nepoznatog. Preuzimate ulogu Cello, neobične klaunaste lutke koja se budi u uništenom, zlokobnom svijetu bez jasnih sjećanja na prošlost. Uz bok joj stoji tek par odbačenih, duginim bojama obojenih sječiva u obliku ksilofona, poznatih kao Xyloblades, dok je pred njom misija pronalaska nestalih prijatelja i otkrivanja sile poznate pod nazivom Alpha Nomos.

Narativ se oslanja na atmosferu osamljenosti i melankolije, izbjegavajući grandiozne „hero to the rescue“ motive u korist intimnije potrage za smislom unutar ruševina. Centralni hub igre čini malo selo u kojem obitavaju preživjeli likovi – od zaboravljenog pajaca koji vas uči novim trikovima do slonolikog kovača i ribara. Upravo ti susreti daju igri toplinu i šarm, podsjećajući estetikom na klasične mračne animirane klasike.

Ipak, sama priča ostaje tek u drugom planu, služeći primarno kao kulisa za borbene izazove. Tempo radnje zna posustati, dok završetak ostavlja gorak okus nedorečenosti, kao da je netko u pola rečenice spustio zavjesu. S trajanjem koje se vrti oko skromnih tri do pet sati za prelazak osnovne kampanje, Alpha Nomos nudi brz, ali kratkotrajan izlet koji brže nestane nego što ostavi dublji trag.

Ples u mraku u ritmu metronoma

Srce i duša svake igre leže u njenim mehanikama, a Alpha Nomos tu postavlja pravila koja ne praštaju lijenost. Borba je izravno povezana sa zvučnom podlogom, pa tako svaki napad, skok i izmicanje moraju biti usklađeni s taktom glazbe. Tri osnovna gumba upravljaju melee napadima, posebnim sposobnostima i izmicanjem, dok prilagodljivi vizualni metronomi, bilo u obliku pulsirajućih okvira, linija ili krugova, pomažu igraču da uhvati ritam.

U teoriji, ovo stvara nevjerojatnu simbiozu. Kada se poklope preciznost i zvuk, spajanje pedesetostrukog comboa donosi rijetku vrstu borbenog Zen stanja. Neprijatelji postaju čitljivi, napade izbjegavate u savršenom trenutku bez primanja štete, a igra se pretvara u dobro koreografirani balet. Upotreba naprednijih alata poput Saxworda ili uvođenje modifikatora kao što su Delay, Reverb i Flanger efekata dodatno mijenja prirodu napada, pretvarajući oružje u instrumente koji doslovno mijenjaju zvučni DNK borbe.

Ipak, ma kako sve u teoriji zvučalo fantastično, u praksi se sustav povremeno raspada pod vlastitom težinom. Kada se na malom ekranu arene pojavi više “enraged” protivnika istovremeno, njihovi se radijusi napada preklapaju do nečitljivosti. Izmicanje u ograničenom prostoru gubi smisao kada vas neprijateljski raspored stavi u poziciju u kojoj je šteta neizbježna. Povrh toga, struktura roguelite napredovanja pati od manjka dubine, a početni set nadogradnji i ponavljajući raspored šumskih sekcija znače da se nakon četvrtog pokušaja gubi element iznenađenja. Mogućnost da se s bazičnom taktikom probijete kroz veći dio igre umanjuje motivaciju za istraživanje složenijih kombinacija, čineći kasniji dio kampanje prilično repetitivnim.

Tehnička simfonija i statičnost

Vizualni identitet predstavlja jedan od najjačih aduta ovog naslova. Umjetnička direkcija vješto balansira između dječije nevine estetike lutaka i trulog, postapokaliptičnog okruženja. Dizajn likova s pretjeranim ekspresijama lica i šivenim tijelima ostavlja snažan dojam, dok interaktivnost okoliša, u kojem trava i elementi scenografije reagiraju na ritam glazbe, pokazuje trud uložen u detalje. Na PlayStationu 5, izvedba je glatka, bez tehničkih trzaja, uz izvrsnu primjenu haptičkih povratnih informacija na DualSense kontroleru čija svjetlosna traka prati ritam bitke.

Audio dizajn, međutim, izaziva podijeljeno mišljenje. S jedne strane, Totem Warriorsi isporučili su čvrstu grunge podlogu koja diktira tempo. S druge strane, jednoličnost instrumenata i činjenica da udarci ksilofona u intenzivnim trenucima stvaraju zid buke mogu nadvladati samu pozadinsku glazbu. Umjesto da slušate pjesmu, hvatate zaseban metronom, što povremeno narušava imerziju. Ograničena raznolikost okoliša i ponavljanje istih šumskih dionica uz tek promjenu doba dana dodatno naglašavaju nedostatak produkcijskih resursa ovog indie ostvarenja.

Simpatična melodija bez nastavka

Alpha Nomos je hrabar, šarmantan i u svojoj srži zabavan eksperiment koji dokazuje da se ritmičke mehanike mogu uspješno utkati u akcijski roguelite naslov. Cello je pamtljiva protagonistica, a trenuci u kojima se borba stopi s glazbom pružaju istinsko zadovoljstvo. No, prekratka kampanja, manjak raznolikosti u strukturama nivoa, nekonzistentna težina u gužvama i plitak sustav nadogradnji sprječavaju ga da postane punokrvni nešto više od zabavnog naslova za jedno poslijepodne. U konačnici, u pitanju je naslov koji je stvoren za entuzijaste koji cijene nišne koncepte, ali koji istovremeno ostaje tek obećavajuća skica nečega što je uz znatno veći budžet i bogatiji sadržaj moglo prerasti u istinski hit.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.