Podžanr psiholoških horror avantura iz prvog lica već godinama počiva na pretpostavci da je najjače oružje u rukama autora – ranjivost samog igrača. Kada iz jednadžbe izbacite vatreno oružje, borbene sustave i mogućnost da se udarcem obranite od prijetnji iz mraka, preostaju vam ogoljeno istraživanje, dedukcija i osjećaj neprekidne napetosti. Razvojni tim BlackHawk Games i izdavač QUByte Interactive u igri Beyond The Evil pokušali su izgraditi upravo takvo iskustvo. Smještajući radnju na izolirano imanje u Pennsylvaniji i bacajući nas u ulogu privatnog detektiva Garyja Nephewa, spomenuti naslov je nastojao spojiti detektivski rad, slagalice i tjeskobni ugođaj.

Ipak, u zasićenom okruženju indie horror naslova i walking simulatora, dobra ideja na papiru ne jamči automatski i vrhunsko interaktivno iskustvo. U vrijeme kada žanr zahtijeva besprijekornu preciznost u prezentaciji i dizajnu zagonetki kako bi igrači u potpunosti uronili u igru, Beyond The Evil pokazuje zabrinjavajuću razinu neujednačenosti, kolebajući se između povremenih bljeskova dobre atmosfere i iznimno frustrirajućih dizajnerskih propusta.

Misterij imanja u mračnoj Pennsylvaniji

Radnja ovog ostvarenja započinje klasičnim motivom žanra – pozivom na kućni telefon u Garyjevom stanu. Uznemirujuća poruka umirućeg stranca potakne privatnog istražitelja da prati trag, što ga brzo dovodi do izoliranog i zlokobnog imanja. Ono što se u prvim minutama čini kao izoliran slučaj ubojstva ubrzo se raspliće u znatno mračniju priču o tajanstvenom Matthewu Juniperu, zabranjenim eksperimentima i smrtonosnoj kugi koja prijeti globalnom katastrofom. Priča, premda krcata poznatim klišejima, uspijeva zadržati osnovnu dozu znatiželje, pri čemu ponuđeni višestruki završeci daju određenu težinu odlukama tijekom istrage.

Atmosfera je, barem u prvim poglavljima, jedno od jačih oružja igre. Osjećaj izoliranosti na imanju pojačan je zvučnom podlogom i prisutnošću nevidljive prijetnje koja vreba iz sjena. Također, pohvalna je autorska odluka da se potpuno renderira tijelo glavnog lika u prvom licu – detalj koji u indie produkcijama često izostaje, a ovdje ugodno pridonosi doživljaju prostornosti. Nažalost, narativni potencijal ubrzo posustaje pod teretom površno napisanih dijaloga i iznimno drvene glasovne glume. Sam Gary Nephew ostaje prilično neuvjerljiv i pasivan protagonist s kojim se teško poistovjetiti, dok slaba glasovna izvedba sporednih likova redovito narušava dramatični naboj ključnih otkrića.

Beskrajno traženje ključeva i borba sa sučeljem

Gameplay mehanika igre gotovo se u potpunosti oslanja na istraživanje okoliša, otvaranje ladica, pretraživanje kontejnera i rješavanje zagonetki s lokotima i numeričkim šiframa. Osnovna aktivnost svodi se na pronalaženje poruka koje skrivaju tragove za šifre te sakupljanje ključeva koji otvaraju sljedeći sektor imanja. Povremeno, igra ponudi zadovoljavajuće trenutke dedukcije i mozgalica koje zahtijevaju pravu pažnju i rotiranje 3D predmeta kako biste uočili skrivene pretince.

Međutim, ta se petlja iznimno brzo pretvara u zamorno i repetitivno iskustvo. Igra pati od sindroma umjetnih barijera, pa je tako doista frustrirajuće promatrati detektiva koji ne može preskočiti nisku ogradu ili razbiti staklo na prozoru, već je prisiljen satima tražiti specifičan ključ po zamračenim sobama kako bi nastavio dalje. Dodatno, pojedine zagonetke pate od nejasnih i previše apstraktnih tragova, što u potpunosti zaustavlja tempo radnje i igrivost pretvara u nasumično isprobavanje kombinacija.

Pravi tehnički košmar nastaje u samom sustavu kontrola i interakcije na konzoli, budući da je očito da je igra primarno razvijana za PC. Upravljanje kursorom pri pregledu predmeta i kutija osmišljeno je iznimno nespretno – funkcijske tipke na DualSense kontroleru mijenjaju svoju ulogu čim se pojavi kursor, pa s desnim triggerom u jednom trenutku rotirate objekt, a u drugom s njim birate opciju. Precizno podešavanje brojeva na lokotima pretvara se u borbu s nepreciznim odazivom kontrolera, a situaciju dodatno pogoršava činjenica da postavke nude podešavanje samo opće osjetljivosti kamere, ali ne i osjetljivosti samog kursora. Kada tome dodate i nekonzistentne vizualne indikatore za objekte koje je moguće pokupiti, gdje pojedini ključni predmeti uopće ne daju znak interakcije dok stoje tik uz one koji daju, jasno je da mehaničkom dijelu nedostaje prijeko potrebno poliranje.

Tehnička neizbalansiranost

S vizualne strane, Beyond The Evil donosi iznimno šarenu sliku. Dok su unutarnji prostori i osvjetljenje u pojedinim sobama sposobni kreirati upečatljiv vizualni ugođaj, vanjski prostori pate od neobičnog zamućenja tekstura na srednjim udaljenostima. Glatke površine i vizualni sloj koji u eksterijerima djeluje poput umjetnog premaza ruše iluziju stvarnog prostora. Također, iznimno je uočljiv i učestao pop-in tekstura, gdje detalji objekata iskaču pred očima igrača tijekom kretanja.

Zvučni dizajn pati od sličnih kontrasta. Glazbena podloga sama po sebi nije loša te u određenim trenucima uspješno naglašava paranoju, no miks zvuka je iznimno loše balansiran. Pozadinska glazba redovito je glasnija od glasovne glume i dijaloga, a igra nudi samo jedan opći slider za glasnoću zvuka bez mogućnosti zasebnog podešavanja glazbe, efekata i govora. Od korisničkih opcija, možemo pohvaliti tek funkciju lakšeg čitanja koja pronađene, rukom pisane bilješke pretvara u čitljiv, standardni font. Za one koji žele sakupiti sve trofeje ili vidjeti sva tri završetka, igra nudi mogućnost učitavanja po checkpointima, no oni su označene samo nazivom razine i vremenom, bez vizualnog pregleda, što ponovno zahtijeva nabadanje i učitavanje više spremljenih pozicija.

Čisti prosjek

Beyond The Evil je naslov koji se u konačnici utapa u vlastitoj prosječnosti. Premda posjeduje osnovne gradivne elemente za solidnu indie triler avanturu, od intrigantnog početnog misterija i dobrog osjećaja izolacije do pojedinih uspjelih zagonetki, igra u gotovo svakom segmentu posustaje pred tehničkim traljavostima. Nespretne kontrole, nepromišljen interakcijski sustav, neizbalansiran zvuk i repetitivni lov na ključeve sprječavaju igru da se izdvoji iz potpunog prosjeka. Ljubitelji žanra koji su spremni progledati kroz prste brojnim tehničkim i mehaničkim manama možda će pronaći dvosatnu zabavu u rasplitanju misterija imanja u Pennsylvaniji, no za sve ostale riječ je o naslovu koji pruža tek skromne i lako zaboravne trenutke straha.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.