Zero Parades: For Dead Spies
INFO BOX
- DEVELOPER: ZA/UM
- PUBLISHER: ZA/UM
- PLATFORME: PS5, Xbox Series X/S, PC, Switch 2
- ŽANR: RPG Avantura
- DATUM IZLASKA: 3. studenog 2026.
- PLATFORMA NA KOJOJ JE IGRA TESTIRANA: PS5
Rijetko koji naslov je uspio toliko temeljito prodrmati ustaljene žanrovske konvencije kao što je to 2019. godine učinio Disco Elysium. Bio je to trenutak rijetke kreativne alkemije ekipe iz studija ZA/UM, izometrijski RPG lišen klasične borbe koji je umjesto mačeva i vatrenih kugli igračima ponudio egzistencijalni očaj, političku teoriju i dvadeset četiri unutarnja glasa u glavi jednog propalog detektiva. No, trijumf spomenutog studija ubrzo se pretvorio u jednu od najmučnijih javnih implozija u industriji. Odlazak ključnih kreativnih figura poput Roberta Kurvitza, Helen Hindpere i Aleksandera Rostova, popraćen optužbama za financijske malverzacije, korporativnu izdaju i otpuštanja gotovo četvrtine radne snage, ostavio je za sobom podijeljeni kolektiv i tešku moralnu hipoteku.
U takvim okolnostima, razvijati novi projekt pod istim krovom predstavljalo je gotovo nemoguću misiju. Zero Parades: For Dead Spies je lansiran opterećen golemim teretom očekivanja, skepticizma i neizbježnih usporedbi s prethodnikom koji je redefinirao pojam narativnog dizajna. Za razliku od drugih duhovnih nasljednika koje razvijaju bivši članovi studija ili neovisnih eksperimenata poput Esoteric Ebba i Rue Valleyja, Zero Parades: For Dead Spies nosi službeno ime originalnog studija, ali i ožiljke njegove burne prošlosti. Iako se u uvodnim satima čini da igra pomalo nesigurno korača po utabanim stazama svog slavnog prethodnika, strpljivi igrači ubrzo će otkriti da preostali veterani studija ZA/UM nisu izgubili svoju magiju. Umjesto pukog ponavljanja poznate formule, pred nama je hladnokrvniji, prizemljeniji i politički oštriji špijunski triler koji vlastitu krizu identiteta pretvara u središnju tematsku okosnicu.

Portofiro, grad na rubu carstava i anatomija špijunskog poraza
I dok je Disco Elysium bio groteskna, alkoholom natopljena detektivska balada o gubitku pamćenja, Zero Parades: For Dead Spies je sumorna, paranoična studija srama, kajanja i geopolitičkog cinizma. Igra vas stavlja u ulogu Hershel Wilk, elitne operativke pod kodnim imenom Cascade, zaposlenice obavještajne agencije Opera koja djeluje u službi komunističke megadržave poznate kao Superbloc. Za razliku od Harryja DuBoisa, koji se budi kao potpuna tabula rasa ne znajući ni vlastito ime, Hershel vrlo dobro zna tko je, što je učinila i zašto je posljednjih pet godina provela u takozvanom „zamrzivaču“ — ponižavajućem uredskom izgnanstvu daleko od terenskog rada. Njezina posljednja operacija u obalnom gradu-državi Portofiru završila je katastrofom koja je uništila njezinu reputaciju i rasturila njezin nekadašnji tim.
Sama igra započinje prizorom koji gotovo drsko namiguje prethodniku – budite se na podu zapuštenog stana nakon teške disocijativne epizode, dok vaš kontakt i partner, operativac kodnog imena Pseudopod, sjedi u stolici u donjem rublju, potpuno katatoničan i nesposoban za komunikaciju, s računom za čarape i posjetnicom na kojoj piše tek: „čudo je sve što ti treba.“ Ovaj uvodni čin u prvim satima može izazvati dojam da se igra previše oslanja na poznate trikove. Rani zadaci, poput popravljanja pokvarenog faks uređaja uz bizarne unutarnje monologe o smirivanju demonskih entiteta u stroju, djeluju pomalo usiljeno, kao da naslov pokušava dokazati da i dalje posjeduje onaj isti apsurdistički šarm. No, jednom kada zakoračite na ulice Portofira i prebrodite prvih pet do šest sati sporijeg, fragmentiranog uvoda, narativ se transformira u iznimno koherentnu i napetu špijunsku dramu u duhu Johna le Carrea, začinjenu nadrealnim elementima koji povremeno prizivaju atmosferu serije X-Files ili pak Remedyjevog hita Control.
Portofiro je fascinantna pozornica — grad zarobljen u hladnoratovskom trokutu između posrnulog sovjetsko-istočnoeuropskog Superbloca, ekspanzionističkog tehnofašističkog carstva La Luz koje svijet osvaja kulturnom hegemonijom putem L-pop glazbe, kičaste mode i animirane propagande, te EMTERR-a, svemoćne neoliberalne međunarodne banke koja države pokorava kreditima i birokracijom. ZA/UM ovdje briljira u seciranju postindustrijskog propadanja i smrti klasne svijesti. Dok popločanim ulicama okruga Quisach, bučnom tržnicom Bootleg Bazaar ili uz žičare iznad grada tražite razbacane članove svoje stare ekipe, susrećete galeriju briljantno napisanih likova. Od sitnih krijumčara glazbe koji preziru robu koju prodaju, preko očeva zaluđenih teorijama zavjere s televizijskih emisija nalik Infowarsu, pa sve do ostarjelih sindikalista koji nemoćno promatraju gentrifikaciju svog doma, svaki dijalog nosi težinu. Trajanje igre od otprilike dvadesetak sati optimalno je pogođeno – tempo u drugoj polovici postaje izrazito kinetičan, a svaka usputna odluka ili sporedni trag, poput potrage za nestalim ocem ili istraživanja duhova u napuštenoj zgradi, neprimjetno se upliće u veliku završnicu u kojoj ponovno okupljate tim za posljednji, sudbonosni zadatak.
Psihološki rulet i teret operativnog stresa
Na mehaničkoj razini, Zero Parades: For Dead Spies ostaje vjeran izometrijskom RPG predlošku bez klasične borbe, gdje se cjelokupna interakcija svodi na istraživanje okoline, vođenje opsežnih dijaloga i bacanje dviju šesterostranih kockica. Međutim, sustav razvoja lika doživio je promišljeno sažimanje i produbljivanje. Umjesto dvadeset četiri vještine iz Disco Elysiuma, Hershelin dosije podijeljen je u tri ključne grane osposobljenosti (Action, Relation i Intellect), pri čemu svaka sadrži pet specifičnih vještina. Bilo da koristite Shadowplay za prikradanje i krađu, Cold Read za hladnokrvno čitanje tuđih namjera, Personalism za empatičan pristup, Technoflex za rukovanje tehnologijom ili Entanglement za opažanje kozmičkih anomalija, svaka od petnaest vještina aktivno sudjeluje u razgovorima kao zaseban glas u vašoj glavi.
Najznačajnija i najuspjelija inovacija leži u sustavu triju negativnih stanja koja izravno utječu na vaše tri glavne grane – fizički napor i akcija generiraju Fatigue (umor), međuljudski odnosi i pritisak podižu Anxiety (tjeskobu), dok intelektualno naprezanje i suočavanje s bizarnim pojavama hrane Delirium (delirij). Ovi mjerači zamjenjuju tradicionalno zdravlje i moral, ali funkcioniraju znatno suptilnije i okrutnije. Svaki neuspjeh na testu vještine, pogrešan odabir u dijalogu ili šokantno otkriće puni odgovarajući spremnik stresa. Ako bilo koji od njih dosegne kritičnu granicu od dvadeset bodova, igra vas prisiljava da trajno žrtvujete jedan bod u pripadajućoj vještini.
Ovaj mehanizam dobiva puni sjaj kroz opciju naprezanja (exertion). Prije svakog ključnog bacanja kockica, bilo da je riječ o bijelim provjerama koje možete ponoviti nakon podizanja vještine ili odmora, ili crvenim provjerama koje dopuštaju samo jedan pokušaj, možete svjesno gurnuti Hershel preko njezinih granica. Time dobivate treću kockicu i znatno povećavate šanse za uspjeh, ali po cijenu trenutnog skoka umora, tjeskobe ili delirija. Regulacija tih stanja pretvara se u pravi mali alkemijski ples s porocima – ispijanje kave smanjuje umor, ali opasno podiže tjeskobu, alkohol ili cigarete smiruju živce, ali zamućuju um i guraju vas prema deliriju. Time se savršeno simulira psihofizičko trošenje terenskog agenta na rubu sloma.
Sustav Conditioninga, evolucija nekadašnjeg Thought Cabineta, dodatno obogaćuje taktičku slojevitost. Kroz istraživanje i razgovore otključavate ideje i opsesije koje Hershel može usvojiti kako bi podigla maksimalni limit određenih vještina i dobila specifične bonuse. No, svaka usvojena misao dolazi sa strogim pravilima ponašanja – prekršite li ih u dijalogu ili postupcima, primjerice, ako zaspite noću dok imate aktivnu misao koja nagrađuje noćno djelovanje, gubite bonuse i trpite ozbiljne penale. Ipak, nisu svi sustavi jednako elegantno izvedeni. Prikupljanje odjeće i opreme radi manipulacije statistikama, iako konceptualno zabavno kada se prerušavate u čistačicu radi infiltracije, u kasnijoj fazi igre postaje zamorno. Zbog krajnje bazičnog sučelja inventara koje ne nudi sortiranje po vještinama ni spremanje gotovih kombinacija, stalno izlaženje iz razgovora kako biste navukli ružičastu suknju, periku i debele naočale prije nego što izgovorite iduću rečenicu narušava imerziju i pretvara se u nepotrebnu gnjavažu. Također, igra namjerno odbija voditi igrača za ruku te ne nudi jasne oznake ciljeva na mapi, što tijekom kraćih sesija igranja može izazvati dezorijentiranost u gustom labirintu zadataka.
Slikarska raskoš Portofira i tehnički šumovi u komunikaciji
Kada je u pitanju prezentacija igre, ZA/UM je odlučio ostati na „poznatom terenu“. Baš kao i njegov prethodnik, i Zero Parades: For Dead Spies izgleda poput živog ulja na platnu naslikanog grubim, ekspresivnim potezima kista, gdje se boje prelijevaju preko rubova, a arhitektura i likovi stapaju u bogatu, gotovo opipljivu tapiseriju. Svaki ekran vrvi detaljima, od oronulih fasada i neonskih reklama, preko provokativnih portreta likova u dijalozima, pa sve do predivno ilustriranih kartica u dnevniku zadataka i izborniku misli. Taj slikarski pristup savršeno dočarava atmosferu grada koji polako trune pod teretom vlastite prošlosti i stranog kapitala.
Zvučna podloga vješto prati vizualnu estetiku kroz suptilne ambijentalne zvukove poput, recimo, neprestanog rominjanja kiše, udaljeneg žamora tržnice ili brujanja brodskih motora u luci , koji stvaraju snažan osjećaj prisutnosti. S druge strane, sama glazbena podloga ostaje pomalo u drugom planu. Dok su diegetičke pjesme koje čujete na radiju ili u lokalnim barovima iznimno zarazne i pamtljive, pozadinski soundtrack sastavljen od disonantnih gudača rijetko ostavlja snažan pečat kakav je imala glazba benda British Sea Power u Disco Elysiumu. Glasovna gluma izaziva podijeljene dojmove – velik broj sporednih i glavnih likova briljantno je odglumljen, no igra nije u potpunosti sinkronizirana, što stvara blagi nesrazmjer. Posebno je diskutabilna izvedba Boo Miller u ulozi same Hershel i njezinih unutarnjih glasova, gdje njezin promukli, pomalo ravnodušni glas s vremenom sjeda na svoje mjesto i odgovara umornoj operativki, ali nedostaje mu ona dramatična raznolikost boja i tonova kojom su nekada vladali Lenval Brown i Mikee W. Goodman, zbog čega različiti aspekti Hersheline psihe ponekad zvuče previše slično.
Na tehničkom planu, verzija za PlayStation 5 pati od nekoliko dječjih bolesti koje ne ruše cjelokupni doživljaj, ali podsjećaju na turbulentan razvojni ciklus. Prilikom brzog kretanja kroz grad i prijelaza između različitih zona primjetna su povremena zastajkivanja slike i trzanje frejmova. Još su uočljiviji povremeni propusti u skriptiranju kompleksnih dijaloga, gdje likovi ponekad spominju teme o kojima još niste razgovarali ili ponavljaju već izrečene informacije, a u nekoliko navrata izgovoreni tekst ne prati u potpunosti ono što piše na ekranu. Tu su i sitniji problemi s geometrijom okoliša, pri čemu lik zna nakratko zapeti na rubovima stepenica ili ne reagira iz prve na interakciju s objektima. Naposljetku, engleski tekst u igri obiluje tipfelerima i nevještim interpunkcijskim rješenjima, osobito pogrešnim spajanjem samostalnih rečenica zarezima, što će ljubiteljima besprijekorne proze povremeno zasmetati.
Pobjeda na bodove u ratu protiv vlastite prošlosti
Zero Parades: For Dead Spies nije bezgrešno remek-djelo koje će iz temelja promijeniti industriju, niti posjeduje onu divlju, neukrotivu iskru ludila koja je Disco Elysium učinila kulturnim fenomenom. Njegove rane sate opterećuje određena nesigurnost i potreba da se dodvori staroj publici, dok mu tehnički nedostaci, nespretno upravljanje inventarom i povremena ujednačenost unutarnjih glasova oduzimaju dio savršenstva.
Pa ipak, kada se spusti zavjesa nad Portofirom, postaje jasno da je ZA/UM uspio ostvariti nešto što se činilo gotovo nemogućim. Stvorio je zreo, kompleksan i duboko human špijunski RPG koji vlastitu mehaničku strukturu, posebice genijalni sustav upravljanja stresom i pretvaranja neuspjeha u nove narativne prilike, koristi kako bi ispričao dirljivu priču o suočavanju s vlastitim pogreškama. Hershel Wilk možda nije ikona kakva je bio Harry DuBois, ali njezina borba za iskupljenje u svijetu kojim vladaju algoritmi, bankari i nostalgični diktatori ostaje urezana u pamćenje dugo nakon odjavne špice.







