Bloodhound je akcijska FPS igra koja će vas vratiti u neka stara vremena Serious Sama ili možda DOOM-a i Painkillera. Nije ovo loša igra, dapače, radi se o sasvim solidnom naslovu, ali problem leži u tome što nema značajki koje se ističu. Previše se pokušalo igri dati osjećaj i stil retro klasičnih pucačina iz perioda 90-ih i ranih 2000-ih, tako da smo na kraju dobili mješovitu igru koja se ne ističe ni po čemu. Treba još naglasiti i to da ova igra naglašava dinamičnost, visoku razinu nasilja te sadržaj koji je obilježen sotonističkim simbolima i golotinjom. Dapače, sve to možete cenzurirati, a kada ste zadnji put vidjeli da se jedan studio odvažio na ovakav pristup?

Igru sam uspio prijeći u tri sata i ono što će vas definitivno dugo držati su razni leveli, nove vrste detaljnijih neprijatelja koje postepeno otkrivamo tijekom cijelog igranja, ne toliko intuitivne borbe s bossevima i akcija koja nikad ne prestaje. Što se tiče razina, dobre su i jednostavne, ali ništa posebno. Većinu vremena provest ćete boreći se u zatvorenim prostorima, odnosno dođete na jedno mjesto gdje vam se zatvori glavni izlaz i onda se morate boriti protiv horde neprijatelja. Igra neprestano iznova postavlja iste borbe čim jednu završite, što može učiniti napredak repetitivnim i dosadnim. Tu još možemo spomenuti ponavljajuće sekvence skupljanja “ključeva” određenih boja kako bi otključali prolaz dalje.

Oružja ima jako puno, ukupno njih 10, a razlikuju se od onih klasičnih kao što je revolver i nož, do onih neobičnijih kao što su laserska puška ili samostrel. Meni općenito jako smeta kada imate toliko toga, a na kraju ćemo koristiti samo dvije-tri puške jer su bolje od drugih. Osim toga, oružja jako brzo otključavamo, primjerice, u samo dvije minute dobit ćete i shotgun i SMG, tako da iskustvo isprobavanja drugih oružja brzo padne u vodu, jer je glavni cilj ipak što brže ubiti neprijatelje.

Kako bi se to eventualno spriječilo, svako oružje dolazi sa sekundarnom akcijom. Desna tipka miša na revolveru vam daje drugi revolver na kratko vrijeme ili možete držati dva miniguna. Zvuči obećavajuće i dodaje određeni okus iskustvu igranja, no nikada nismo došli do trenutka kada bismo koristili te dodatne metode za činjenje štete, jer je osnovno pucanje bilo dovoljno za lako poraziti neprijatelje. Postoji i bliska borba, odnosno mogućnost da udarite neprijatelja puškom, ali ovu značajku apsolutno nikad nisam koristio i zaboravio sam da postoji.

Kad govorimo o neprijateljima, ima ih prilično mnogo, njih 16. Fascinantno je kako su developeri uspjeli strpati 16 vrsta neprijatelja u samo tri sata igranja. Da, neki su naporniji od drugih i važno ih je identificirati tijekom borbe i djelovati u skladu s njihovim vrsta napadaja i sposobnostima. Primjerice, neki će se teleportirati, neki samo napadaju na blizinu ili na daljinu, neki bacaju magiju na vas, itd. Gore spomenuta golotinja dolazi s neprijateljima jer se, primjerice, sastoje od đavolskih žena u provokativnoj odjeći ili čak bez nje. Ako nečemu treba odati priznanje, kako sam već spomenuo, onda je to dizajn i prepoznatljiva kreacija neprijatelja.

S druge strane, nemate do znanja hoće li vam se uskoro pojaviti boss ili ne, jer Bloodhound nema jasno definiran prikaz završne razine niti pokazatelje prelaska na sljedeću razinu. Njih je također vrlo jednostavno za poraziti, jedino je završni leteći boss bio malo kompleksniji i izazovniji. Tu također treba naglasiti da je sve neprijatelje vrlo lako ubiti, zato većinu oružja ni ne treba koristiti, a još i pomaže činjenica da imamo jako puno metaka za pokupiti i neka se oružja sama pune.

Bloodhound koristi tri power upa kako bi oponašao atmosferu starih FPS igara. Prvi power up usporava vrijeme samo za neprijatelje, drugi je šprica koja privremeno povećava našu zdravstvenu traku, ali traje samo oko 10 sekundi i koristan je jedino u situacijama kada ste blizu smrti.  Treći power up je zlatni metak, koji pruža neograničeno pucanje tijekom 20 sekundi. Igra nema skrivena tajna područja, power upove često možete pronaći na mjestima koja inače ne biste istraživali, iako nisu označeni kao takvi. Imate i one easter eggove koje je vrlo lako za pronaći jer vas igra praktički navodi do njih, a na kraju bi trebali otključati i sve achievemente.

Kada je riječ o glazbi, Bloodhound može razočarati, odnosno glazba se često čuje samo tijekom kratkih borbenih trenutaka, dok je veći dio igre ispunjen samo atmosferskim šumom. Međutim, savršeno je odgovarala igri, radi se ipak o heavy metal glazbi. Također, u zadnjem updateu, developeri su poboljšali glasnoću zvuka i zvukove reakcije na udarce za odabrane neprijatelje, ali to ipak nije dovoljno jer se igra još uvijek osjeća isprazno. Ni sami neprijatelji ne izgovaraju mnogo glasovnih uzoraka.

Bloodhound je vrlo kratka igra i ne donosi dobar replayability da biste ju sad ponovno igrali s većom težinom. Zabavna je u svojoj suštini jer donosi konstantnu dinamičnost i neku vrstu akcije, te je vizualno dovoljno dobra sa glazbom koja joj odgovara. Kao što je i prije rečeno, ovo je jedan solidan naslov koji nije najbolje konceptualiziran, ali ipak privremeno donosi određenu vrstu zabave. Nemam ništa protiv ovakvih igara, ali po svojoj prirodi se ne ističe i više je klišeizirana zbog drugih vrlo slični igara ili je barem pokušaj da nas vrati u zlato doba retro FPS igara 90-ih i 2000-ih.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.