Postoji određena vrsta melankolije koju samo francuski studio DON’T NOD zna upakirati u interaktivno iskustvo. Od ulica neo-Pariza u Remember Me do kišovitog Arcadia Baya iz Life is Strangea, ovaj razvojni tim izgradio je reputaciju na likovima čiji su unutarnji svjetovi jednako kompleksni, ako ne i kompleksniji, od vanjskih prijetnji s kojima se ti isti likovi suočavaju. Njegov najnoviji naslov, Aphelion, tu emocionalnu težinu seli na rub Sunčevog sustava, na smrznuti planet Persephone. No, unatoč kozmičkim razmjerima i sudbini vrste koja visi o niti, fokus ostaje čvrsto, gotovo bolno prizemljen u sferi ljudske nesavršenosti i krhkosti odnosa. Je li takav pristup dovoljan da Aphelion svrstamo rame uz rame s najvećim hitovima ovog studija, doznat ćete u nastavku ove recenzije.

Znanost, tišina i težina ESA realizma

U 2060. godini, Zemlja nije samo u problemu. Ona je postala nenastanjiva grobnica pogođena masovnim poplavama i klimatskim kolapsom, a projekt Hope-01, pokrenut pod strogim patronatom Europske svemirske agencije (ESA), predstavlja posljednji, očajnički krik čovječanstva. Aphelion nas ne uvodi u ovaj svijet kroz ekspozicijske dvorane ili političke govore, već nas baca izravno u srce krhotina. Letjelica se ruši na deveti planet (uz ispriku Plutonu), a dvoje astronauta, Ariane Montclair i Thomas Cross, ostaju razdvojeni na surovom, ledenom prostranstvu prožetom elektromagnetnim anomalijama.

Suradnja s ESA-om ovdje nije samo marketinški ukras ili logo na odijelu. Ona prožima sam DNA igre, diktirajući estetiku realizma bliske budućnosti koja evocira duh filmova poput Interstellara ili The Martiana, ali i igre The Invincible. Ovdje nema fantastične tehnologije koja krši zakone fizike – sve, od dizajna modula do sučelja Pathfinder uređaja, djeluje kao da bi moglo proizaći iz inženjerskih ureda u Darmstadtu ili Noordwijku. Astronautska odijela u Aphelionu nisu power armori, već tromi, teški i klaustrofobični kavezi koji su ujedno i jedina barijera između života i trenutne smrti u vakuumu ili na -150°C. Ta težina se osjeća u svakom koraku, u svakom hropcu Ariane dok se bori s rijetkom atmosferom, čineći survival elemente mnogo osobnijim od uobičajene potrošnje resursa.

Ariane i Thomas

Igra je strukturirana kroz 11 poglavlja koja se vješto izmjenjuju između dvoje protagonista, pružajući dva drastično različita gameplay i narativna iskustva.

Ariane Montclair nosi fizički teret igre. Njena poglavlja su kinetička, fokusirana na kretanje kroz vertikalni labirint ledenog planeta. Opremljena kukom za hvatanje i Pathfinder uređajem, ona podsjeća na modernu verziju Lare Croft, ali bez njene nadljudske gracioznosti. Penjanje u Aphelionu je mučan proces. Svaki hvat, svaki skok preko provalije koja se otvara usred pucanja ledenjaka, zahtijeva angažman igrača. Vertikalnost je ovdje neprijatelj, a svaki osvojeni metar visine osjeća se kao mala pobjeda protiv gravitacije i entropije samog planeta.

S druge strane, Thomas Cross, ozlijeđen tijekom pada, značajno je fizički ograničen. Njegovi segmenti su sporiji, fokusirani na preživljavanje unutar skučenih, napuštenih postrojenja i analizu okoliša. Dok Ariane osvaja prostor, Thomas ga dešifrira. On koristi svoje znanstveno predznanje kako bi razumio zašto se magnetno polje planeta ponaša poput pulsa živog bića i što se dogodilo s prethodnim sondama. Ova promjena tempa ključna je za Aphelion, jer pruža igraču prijeko potreban predah od adrenalinskih uspona, dopuštajući atmosferi i misteriju da se uvuku pod kožu.

Mehaničke pukotine u ledu

Ipak, tamo gdje Aphelion pokušava produbiti interakciju s okolišem, često se spotiče o vlastite ambicije. DON’T NOD je želio izbjeći automatizirano penjanje tipično za Uncharted serijal, uvodeći sustav “aktivnog hvata“. Igrač mora pritisnuti tipku u trenutku dodira s izbočinom, u protivnom, Ariane će izgubiti ravnotežu, zahtijevajući brzo mahanje drugom tipkom kako bi se spasila. Iako ovaj sustav teoretski povećava tenziju, u praksi često rezultira frustracijom. Kontrole znaju biti clunky, a Ariane ponekad odbija registrirati očigledan skok jer igrač nije pozicioniran u milimetar točno onako kako je dizajner predvidio ili se pak dogodi da lik promaši hvat zbog nejasne detekcije kolizije.

Još problematičnije su stealth sekcije. Planet Persephone nije nenaseljen. Njime vreba Nemesis, entitet sačinjen od nečega što nalikuje na “živu vodu” ili dim, s jezivom glavom nalik gavranu. Nemesis ne vidi, ali ima savršen sluh. Konceptualno, ovo bi trebalo rezultirati napetim nadmudrivanjem s okolišem (korištenje EM distrakcija, tiho hodanje po snijegu…), ali dizajn pati od zastarjelog “insta-fail” mentaliteta. Ako vas Nemesis primjeti, smrt je trenutna, bez prilike za bijeg ili oporavak. U današnje vrijeme, ovakav pristup dizajnu djeluje kao nepotreban relikt prošlosti, posebno kada se dogodi da vas neprijatelj “namiriše” zbog nespretne animacije izlaska iz zaklona. Ovi momenti narušavaju inače izvrsnu imerziju i pretvaraju atmosferični horror u zamornu vježbu pokušaja i pogrešaka.

Tehnički paradoks – Unreal Engine 5 i 30 fps

Vizualno, Aphelion je impresivan i istovremeno razlog za žustru raspravu. Koristeći Unreal Engine 5, DON’T NOD je stvorio jedan od najuvjerljivijih vanzemaljskih svjetova do sada. Detaljnost “mikro terena” je zapanjujuća – svaki procjep u ledu, svaki kristal mraza na viziru i način na koji se svjetlost lomi kroz bioluminescentne špilje ostavljaju bez daha. Facijalne animacije su u samom vrhu industrije, a suptilni titraji oko očiju Ariane dok snima voice-log za Thomasa prenose emocije koje dijalog samo naslućuje.

Međutim, tehnička odluka da igra ostane zaključana na 30 sličica u sekundi bit će bolna točka za mnoge. Studio se očito odlučio za maksimalnu vizualnu vjernost i filmsku prezentaciju nauštrb fluidnosti. Iako implementirani motion blur donekle maskira trzanja na ekranima, u bržim sekcijama bježanja ili preciznog platformiranja, nedostatak 60 fps moda definitivno se osjeti. S druge strane, haptički odziv DualSense kontrolera je vrhunski – osjetit ćete svaku vibraciju vjetra koji šiba odijelo i suptilno kuckanje leda koji puca pod nogama, što značajno doprinosi osjećaju imerzije i prisutnosti u svijetu.

Ono što Aphelion spašava od toga da bude samo “još jedna lijepa SF igra” je scenarij. DON’T NOD je majstor u portretiranju ljudske intime, a odnos Ariane i Thomasa je njegovo najzrelije ostvarenje do sada. Oni nisu samo kolege, oni su bivši ljubavnici čija je veza pukla pod pritiskom misije. Ariane je ta koja je prekinula, a Thomasov sarkastičan, bolan, ali i duboko privržen ton prema njoj čini njihovu potragu kroz snijeg nevjerojatno motivirajućom.

Dijalozi su izvanredni, a glumačke izvedbe Vanesse Dolmen i Erica Gevnesa daju likovima dušu. Posebno su dojmljivi mali trenuci, poput onog kada Ariane pronađe Thomasov izgubljeni talisman ili kada Thomas kroz statiku radija pokušava zvučati pribrano dok mu ponestaje kisika. To je priča o dvoje ljudi koji se pokušavaju ponovno naći, ne samo na mapi planeta, već i u međusobnim životima, dok se oko njih ruši čitava civilizacija.

Glazba Aminea Bouhafe dodatno podcrtava ovu dramu. Partitura se vješto kreće između bombastičnih, orkestralnih dionica koje podsjećaju na Hansa Zimmera tijekom epskih katastrofa, do minimalističkih, usamljenih violina koje prate duge šetnje kroz ledenu pustinju. Zvučni dizajn je podjednako impresivan, a zvuk Arianeinog disanja koji se ubrzava tijekom stresa ili eho pucanja leda u daljini stvaraju stalni osjećaj nelagode.

Persephone – planet koji diše

Kako igra odmiče prema svom finalu, planet Persephone prestaje biti samo scenografija. Misterij “Izvora” i način na koji okoliš reagira na prisutnost astronauta, temperature koje rastu tamo gdje ne bi smjele, strukture koje izgledaju kao da su uzgojene, a ne izgrađene, pretvaraju igru u nadrealno iskustvo. Spomenuti planet krije tajnu koja nadilazi puko terraformiranje, a način na koji DON’T NOD polako skida slojeve tog misterija, ne dopuštajući akciji da uguši čuđenje, zaslužuje svaku pohvalu.

Zadnja trećina igre pati od određenog pada u tempu zbog učestalih susreta s Nemesisom, što može djelovati kao umjetno produživanje trajanja igre. No, emocionalna isplata na samom kraju dovoljno je snažna da izbriše većinu tih zamjerki.

Zanimljiv eksperiment, ali može DON’T NOD bolje

Aphelion je prilično kontradiktorna igra – mehanički je nespretna u segmentima gdje bi trebala biti najpreciznija i tehnički ograničena tamo gdje bi trebala briljirati. Ipak, njena sposobnost da ispriča duboko ljudsku, potresnu priču usred hladnog vanzemaljskog ništavila je neusporediva. Ovo nije naslov za one koji traže savršeno ispoliran gameplay ili beskonačni replayability. Ovo je desetosatni, linearni cinematični blockbuster koji vas poziva da osjetite svaku pukotinu u ledu i svaki titraj u glasu dvoje ljudi koji odbijaju odustati jedno od drugog.

DON’T NOD je napravio igru koja je, baš poput njenih protagonista, puna mana, ali i nevjerojatno hrabra u svojoj iskrenosti. U pitanju je emotivno i iznimno atmosferično ostvarenje s problematičnim mehanikama i tehničkim propustima, definitivno vrijedno isprobavanja. A koliko će vam se ovo svemirsko putovanje u konačnici svidjeti, ovisit će isključivo od onoga što vi sami od Apheliona očekujete.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.