Čileanski studio ACE Team u proteklih je petnaestak godina sagradio reputaciju jednog od najoriginalnijih, najprkosnijih i najčudnijih autorskih kolektiva u svijetu videoigara. Od nadrealne, ekspresionističke tučnjave Zeno Clash, preko apsurdnog vizualnog humora serijala Rock of Ages, pa sve do biološki bizarnog ekosustava u The Eternal Cylinder, njihove kreacije nikada nisu patile od manjka vizije ili smjelosti. Njihov zaštitni znak bili su svjetovi nalik slikama Salvadora Dalija i Hieronymusa Boscha – asimetrični, nadrealni i estetski beskompromisni. Upravo zbog toga, najava da se spomenuti studio pod okriljem Nacona upustio u vode online co-op extraction pucačina iz prvog lica djeluje gotovo šokantno. Ući u žanr koji je opterećen konvencijama, izrazito zasićen i nemilosrdan prema novim igračima, za studio poznat po narativnim single player iskustvima predstavlja korak potpuno izvan zone komfora.

Dizajnersko sidro za ovaj eksperiment pronašli su u 1652. godini, u dobu španjolskih osvajanja i konkvistadora, nadahnuti novelom H.P. Lovecrafta s početka 20. stoljeća. Smještajući radnju u valdivijske prašume Čilea, u epohu kada su domaći narod Mapuche, Inke i španjolski osvajači sukobljavali i obolijevali od nekih potpuno novih bolesti, The Mound: Omen of Cthulhu stvara izuzetno svjež tematski okvir. Umjesto izlizane viktorijanske estetike ili moderne vojne opreme kakvu viđamo u žanrovskim srodnicima poput Hunt: Showdowna ili Lethal Companyja, dobivamo kombinaciju kolonijalnog misticizma, vjerskog fanatizma i kozmičkog užasa. Na papiru, spoj Lovecraftove literature i mehanike izvlačenja resursa nosi ogroman potencijal. U praksi, The Mound: Omen of Cthulhu je naslov koji u isto vrijeme fascinira svojom atmosferom i frustrira mehaničkim nedosljednostima.

Ukleta ekspedicija i polagano klizanje u bezdan

Priča započinje iznimno neobično za jednu co-op extraction igru. Kratki, gotovo besmisleni single player prolog stavlja vas u ulogu lika iz same Lovecraftove novele, koji nakon tropskog presjecanja lijana i kratke šetnje u blizini tajanstvenog humka doživljava mentalni slom pred nepoznatom pojavom. Cijela sekvenca traje jedva četiri minute i služi više kao bizarni walking simulator nego kao stvarni uvod u mehanike, jasno dajući do znanja da igra od samog početka ne otkriva svoje najbolje strane. Pravi narativni motor pokreće se tek kada preuzmete ulogu jednog od četvorice izgnanika iz španjolskog društva. Smješteni na galleonu Tempestad pod zapovjedništvom gusarskog kapetana, vaša je zadaća istraživati otoke, prikupljati dragocjenosti i pratiti tragove brodskih dnevnika koji govore o mističnim vratima koja vode prema skrivenom, podzemnom kozmičkom gradu K’n-yanu.

Igra uspješno hvata samu srž kozmičkog užasa. Lovecraftovski teror ovdje ne počiva na jeftinim jump scare efektima ili banalnom prolijevanju krvi, već na osjećaju ljudske beznačajnosti, izolacije i neizbježnog mentalnog propadanja. Glavno središte i narativna baza je sam brod Tempestad, gdje iz perspektive prvog lica možete razgovarati s posadom ili slušati pjesme barda prije odlaska na ugovorene misije. Pripovijedanje je ambijentalno i fragmentirano, a odvija se kroz pronađene bilješke, dnevnike i glasovnu naraciju koja gradi izvanredan osjećaj nelagode.

Likovi koje vodite, od vojnika do fra Gaspara, svećenika koji traži oproštenje grijeha, pružaju zanimljivu estetsku pozadinu, no njihove razlike ostaju čisto kozmetičke. Nema klasnih sposobnosti ni jedinstvenih vještina. Trajanje pojedinih ekspedicija varira i zavisi od ugovora, no problem nastaje u samom protoku priče. Kako je ovo u svojoj srži co-op naslov, dinamični razgovori među igračima putem mreže vrlo brzo potiskuju narativne niti u drugi plan. Nakon desetak sati, niti priče o brodovima Camendadore i Lazarillo počinju se gubiti pod naletom čiste želje za preživljavanjem.

Ples na rubu razuma i drveni mačevi

Iz minute u minutu, gameplay petlja The Mound: Omen of Cthulhua nosi poznatu strukturu koja započinje pripremom na galleonu, nastavlja se slijetanjem na otok i sakupljanjem loota dok se u pozadini neprimjetno taloži ludilo, a završava napetim borbama oko volovskih kola sa solju te konačnim bijegom ili tragičnim posjedovanjem. Iskrcavate se na otok s brodice, istražujete nepristupačnu prašumu, skupljate zlato, relikvije i zalihe te se pokušavate živi vratiti na brod. Nema minimape ni navigacijskih točaka na ekranu, što sjajno potencira osjećaj klizanja u nepoznato i gubljenja u gustišu. Jedina fizička poveznica s sigurnošću su zaprežna volovska kola koja sporo prate ekipu i ostavljaju bijeli trag soli po zemlji. Kola služe kao pokretno skladište za teški plijen, ali posjeduju i svoje bizarne mušice – često znaju blokirati uske prolaze ili bezrazložno promijeniti smjer kretanja, primoravajući vas da ih prizivate rogom.

Ključni mehanički sustav i nesumnjivo najsvjetlija točka cijele igre jeste Sanity mehanika, sustav ludila izravno nadahnut klasikom Eternal Darkness. Što duže boravite na otoku ili ako se odvojite od suigrača, vaša percepcija stvarnosti počinje pucati. Igra besprijekorno koristi spacijalni 3D audio i proximity chat protiv vas. Počinjete čuti šaputanja u drveću, lažne pozive suboraca u pomoć ili zvukove koraka koji vas prate. Vizualne halucinacije idu od blagih deformacija do potpunog apsurda – suigrači se pred vašim očima pretvaraju u stabla ili monstrume, ekran preplavljuju muhe i stonoge, a kiša krvi prekriva teren.

Posebno je fascinantna mehanika korupcije i posjedovanja. Ako igrač padne i ne bude pravovremeno oživljen, otok upija njegovo tijelo, a AI preuzima kontrolu nad likom. Zaposjednuti igrač vraća se među suborce bez mogućnosti kontrole ili glasovne komunikacije – njegovi prijatelji vide suborca koji im se vraća, sve dok ovaj iznenada ne izvuče mač i zabije im ga u leđa.

Nažalost, tamo gdje mehanička petlja treba pružiti čvrst oslonac, u samoj borbi i progresiji, The Mound: Omen of the Cthulhu doživljava težak pad. Borba je iznimno spora, drvena i neprecizna. Koristeći starinsko naoružanje iz XVII stoljeća poput musketa, samostrela i rapira, vaši udarci nemaju nikakvu težinu ni taktilni povratni osjećaj. Zamasi mačem djeluju kao udaranje rekvizitima od pjene, hitboxovi su nepouzdani, a puške zahtijevaju čitavu vječnost za punjenje te potpuno zakazuju po kišnom vremenu. Neprijatelji, unatoč sjajnom dizajnu, konstantno uzrokuju teturanja koja prekidaju borbu frustrirajućim kratkim animacijama iz trećeg lica.

Sustav progresije gotovo da i ne postoji u klasičnom smislu. Pretplatnički ugovori daju vam unaprijed definirane komplete opreme prije svake misije, što znači da nema slasnog osjećaja zadržavanja “epskog plijena” nakon uspješnog izvlačenja. Svo prikupljeno zlato i iskustveni poeni uglavnom služe za privremene nadogradnje inventara i kupnju potrošnih predmeta ili totema kod preživjelih obrtnika. Čim se vratite na brod, vaša oprema nestaje, što dramatično smanjuje motivaciju za ponovnim odlascima u džunglu. Kada se tome doda nesrazmjeran skok težine u središnjim dijelovima otoka, igranje sa nasumičnim igračima postaje iznimno frustrirajuće iskustvo, dok je single player mod, unatoč skromnom pokušaju uvođenja AI suboraca koji zapinju za svako stablo, praktički neupotrebljiv i zamoran.

Ljepota truleži i pukotine u kodu

S vizualnog i zvučnog stajališta, The Mound: Omen of Cthulhu predstavlja sasvim solidan naslov. Zahvaljujući Unreal Engineu 5, developeri su uspjeli stvoriti nevjerojatno gustu, opresivnu i vizualno privlačnu atmosferu. Gusta magla koja se valja kroz krošnje valdivijskih šuma, baklje koje se presijavaju na drevnim kamenim ruševinama i zalasci sunca koji probijaju kroz mračni čestar pružaju trenutke prave vizualne raskoši. Dizajn čudovišta, od ticalima prekrivenih stvorenja i živih kostura do zloglasnih divovskih zvijeri, uspješno izbjegava klišee i ostaje čvrsto u domeni stravičnog.

Zvuk je, bez imalo pretjerivanja, najbolji element cjelokupnog paketa. Zvučna kulisa je bogata, slojevita i zastrašujuća – pucketanje grančica pod nogama, odjekivanje koraka u pećinama, udari vjetra i sablasni huk instrumenata u glazbenoj podlozi drže igrača u neprekidnom stanju pripravnosti. Također, glasovna gluma i naracija pružaju dubinu i ozbiljnost kakva se rijetko viđa u ovom žanru.

Nažalost, vrhunsku art-direkciju narušava primjetna doza tehničke nezrelosti. Optimizacija je iznimno neujednačena, pa tako, primjerice, dok obalni dijelovi mape rade glatko, ulazak u gustu šumu uzrokuje zamjetan microstuttering. Prisutni su i problemi s pucanjem tekstura, ispadanjem zvučnih kanala usred misije, te bizarne vizualne greške poput prikazivanja rukavica na likovima koji ih uopće ne nose. Korisničko sučelje također pati od dječjih bolesti – tekstovi na mapi svijeta nemilosrdno su sitni i zahtijevaju stalno zumiranje kako bi bili čitljivi.

Između vizionarskog užasa i mehaničkog zamora

U konačnici, The Mound: Omen of Cthulhu je naslov duboko podijeljene osobnosti. S jedne strane, ACE Team je stvorio jednu od najatmosferičnijih, vizualno i zvučno najimpresivnijih adaptacija Lovecraftovog kozmičkog užasa u novijoj povijesti gaminga. Njihov hrabri zaokret prema extraction žanru, obogaćen genijalnim sustavom ludila i mehanikom posjedovanja, donosi prijeko potreban dašak svježine u kategoriju igara koja se opasno urušava pod težinom vlastitih šablona. Kada igrate u uigranoj četveročlanoj ekipi s mikrofonima, dok se prašuma oko vas budi, a vlastita vam osjetila otkazuju poslušnost, The Mound: Omen of Cthulhu pruža trenutke čiste, nezaboravne strave i vrhunske zabave.

S druge strane, iznimno drvena borba, izostanak trajne progresije, tehnička neispoliranost i nepostojeće single player iskustvo sprječavaju ovaj naslov da ostvari svoj puni potencijal. The Mound: Omen of Cthulhu će bez sumnje pronaći svoju vjernu, strastvenu publiku među ljubiteljima horrora i igračima koji cijene atmosferu ispred savršeno ispoliranih mehaničkih sustava. Za sve ostale, ovo će ostati fascinantan, ali iznimno zahtjevan i tehnički rovit eksperiment koji jasno pokazuje koliko je tanak put od kozmičkog nadahnuća do mehaničkog zamora.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.