Prije točno osam godina, Ubisoft je lansirao Starlink: Battle for Atlas – vizualno impresivnu i mehanički izuzetno fluidnu svemirsku avanturu koja je trebala označiti početak novog velikog franšiznog serijala. Umjesto toga, unatoč sjajnim reakcijama dijela publike i kritike, igra je uvelike ostala zapamćena kao još jedna žrtva tada već umirućeg “toys to life” trenda. Razočaravajući prodajni rezultati nagnali su francuskog izdavača da relativno brzo digne ruke od daljnjeg razvoja franšize, ostavljajući ogromni potencijal u potpunosti neiskorištenim.

Usporedba s današnjom ponudom na tržištu pokazuje koliko je Starlink zapravo bio ispred svog vremena u pogledu same formule. Nintendo je ovog ljeta na Nintendo Switch 2 konzolama izbacio još jednu preradu kultnog Star Foxa 64, ovoga puta s vizualnim osvježenjem, novim scenama, podrškom za mišem i multiplayer opcijama. Iako je povratak tom klasiku uvijek ugodan za nostalgičare, Nintendovo neprestano oslanjanje na istu formulu staru desetljećima samo naglašava koliko je Starlink prije osam godina donio priželjkivanu svježinu i pokazao kako bi moderni Star Fox zapravo trebala izgledati.

Najbolje Star Fox iskustvo koje Nintendo nije napravio

Integracija Foxa McClouda i njegove ekipe u verziju za Nintendo Switch nije bila tek površni marketinški trik. Ubisoft Toronto pristupio je Nintendovoj ikoni s iznimnim poštovanjem, a ekipa Star Foxa bila je prirodno utkana u glavnu kampanju, uz vlastite dijaloške sekvence, animirane scene i sporednu priču o lovu na Star Wolfa. Mnogi igrači i analitičari su u to vrijeme bez zadrške proglasili Starlink najboljom Star Fox igrom u posljednjih nekoliko desetljeća.

Ono što je igru činilo posebnom bila je potpuna sloboda kretanja i neprekinuti prijelaz iz svemirskih dogfight okršaja izravno u atmosferu planeta. Bez učitavanja i prekidanja animacijama, igrači su mogli preletjeti atmosferu i istraživati površinu nepoznatih svjetova. Ta vrsta istraživačke radoznalosti i dinamike ponudila je nešto znatno sadržajnije od klasičnog ganjanja što višeg bodovnog rezultata na tračnicama, što je bio zaštitni znak starih Nintendovih naslova.

Toys to life utezi i sadržajna ponavljanja

Najveća prepreka većem uspjehu igre ležala je u poslovnom modelu. Ubisoftova odluka da lansira liniju plastičnih igračaka i brodova koji su se fizički spajali na kontrolere stvorila je visoke troškove proizvodnje i nepotrebno opteretila kupce, iako je igra bilo moguće igrati i u potpunosti digitalno. Ubrzo nakon izlaska, police trgovina bile su zatrpane neprodanim plastičnim modelima brodova, što je stvorilo negativnu percepciju kod publike.

S druge strane, samom gameplayu nedostajalo je malo dodatnog glancanja. Unatoč sjajnoj borbi, petlja oslobađanja planeta patila je od repetitivnosti — struktura zadataka i neprijateljskih utvrda brzo bi se počela ponavljati. Ubisoft je to pokušao popraviti besplatnom Crimson Moon nadogradnjom koja je donijela utrke, borbe u koloseumu i nove story misije (uz dodatak plaćenog DLC-a s Falcom, Peppyjem i Slippyjem), no iako je nadogradnja bila kvalitetna, nije uspjela preokrenuti komercijalnu sudbinu naslova.

Zašto je nastavak bolja opcija od beskrajnog čekanja novih projekata

Uspjeh igara kao što je, primjerice, No Man’s Sky, jasno pokazuje što dugotrajna podrška i razrada ideja mogu učiniti za svemirski žanr. Dok s jedne strane Ubisoft godinama troši resurse na izuzetno zahtjevan i dugotrajan razvoj projekta Beyond Good & Evil 2, koji unatoč uvjeravanjima uprave i dalje djeluje daleko od izlaska, Starlink nudi gotovu, stabilnu i dokazanu mehaniku letenja.

Potencijalni nastavak ne bi morao ponovno izmišljati toplu vodu niti nuditi plastične igračke. Bilo bi dovoljno zadržati vrhunski osjećaj letenja, ukloniti repetitivne zadatke, produbiti misije po planetima i ponuditi bogatiju priču.

I da, osam godina nakon izlaska, Starlink: Battle for Atlas i dalje ostaje jedan od najpotcjenjenijih Ubisoftovih naslova čije ideje i dalje čekaju pravu priliku za nastavak.