Microsofte, e moj Microsofte. Kako godine prolaze, tako i sjaj core franšiza postaje sve tamniji, da ne kažem hrđaviji. Nakon mlakog sveopćeg prijema potpuno nepotrebnog remakea prve Halo igre, Microsoft se nalazi u nekakvom limbu sa svojom Xbox divizijom (a i duže). Da ne shvatite krivo, Halo: Campaign Evolved je kvalitetno “odrađen” remaster koji donosi svježinu igri staroj skoro 25 godina. No, jel nam zaista trebao u trenutku di se franšiza još nije oporavila od fijaska koji je Halo Infinite (barem s financijske strane) donio? Sve to možemo povezati na hvalospjeve koje je Phil Spencer doživljavao od strane medija pa i core fanova zelenog tabora koji, kako sada vidimo, nisu baš bili zasluženi u potpunosti. Xbox je zadnjih par godina “glavinjao“, od ekskluziva do multiplatformskog izdavača da bi se po svemu sudeći sada zaokrenuo ponovno prema sebi i “klasičnom” pristupu ekskluzivnih franšiza za svoju slobodno možemo reći više nego posrnulu platformu. Industrija je kao što svi vidimo u teškom stanju tranzicije i otkazi frcaju sa svi strana, studiji se zatvaraju skoro na dnevnoj bazi. OK, možda je ova zadnja konstatacija pretjerivanje, ili možda nije?

Zašto je ovo sve bitno u jednoj recenziji videoigre? Eh, da je bar „samo” videoigra. Radi se upravo o jednoj od core franšiza koje su Xbox učvrstile kao platformu na kojoj se želite igrati. Prvi Gearsi su 2006. bili jedan od onih naslova zbog kojih ste gledali koliko košta Xbox 360 čak i ako ga do tada niste imali namjeru kupiti. I dobro, krvava motorka na pušci preko koje pršte crevca svakako je pomogla. Ali kad ste se uhvatili u koštac s cover sistemom i prebacivanjem od zaklona do zaklona pa odigrali kampanju s frendom u ulogama Marcusa i Doma, osjećaj da ste odigrali i proživjeli nešto unikatno i kvalitetno bio je zacementiran. A ako ste u to doba imali priliku skočiti na multiplayer preko Xbox Livea, bilo vam je jasno zašto su Gearsi u tom trenu bili vrh ponude gaminga. Naravno, uz sve nabrojano, to je bila ona igra kojom ste odgovarali na pitanje frendova „Kakva je grafika?”, showpiece koji je s audiovizualne strane prštao i šištao iz svih “cilindara” Xboxa 360.

I evo nas sad opet s Marcusom i Domom, četrnaest godina prije događaja iz prvih Gearsa, na dan kad su Locusti prvi put izbili na površinu. The Coalition se tako vratio na sam početak priče, što nas nakon svega gore nadrobljenog dovodi do jednog pitanja. Imaju li Gearsi i dalje ono zbog čega smo nekada bili spremni zagrebati duboko u minus na računu da ih zaigramo na konzoli koja realno u to vrijeme (barem regionalno) još nije dokazala svoju vrijednost?

Emergence

Start same igre stavlja nas u civilnu odjeću Marcusa i Doma, dvojca s kojim smo u prethodnim Gearsima već prošli sito i rešeto, pa nam je full drago vidjeti ih ponovno skupa. Njih dvojica kao veterani Pendulum Warsa prisustvuju svečanosti u gradu Kaloni kojom se obilježava primirje nakon desetljeća sukoba. Ako ste zaboravljivi ili ste jednostavno, kao i potpisnik ovih redaka, ostarili pa vam je taj dio priče malo zahrđao, radi se o ratu u kojem su se COG (Marcusova i Domova strana, ugrubo) i UIR na planetu Sera punih 79 godina mlatili za kontrolu nad Imulsionom, resursom koji im je služio kao izvor energije. Skoro osam desetljeća, da. To vam vjerojatno dovoljno govori o stanju uma ljudi na Seri, gdje su čitave generacije odrasle bez pojma kako izgleda život u miru.

Kalona na prvu ostavlja dojam grada koji je spreman krenuti dalje. Rafinerije i industrijska luka daju vam dosta dobru sliku od čega grad živi, a između svega toga imate stambene četvrti, stadion i ljude koji napokon mogu razmišljati o nečemu drugom osim o ratu (ona dobra provjerena mantra “kruha i igara“). Dobro, barem bi tako trebalo biti. Nakon toliko godina rata, teško je očekivati da će si dojučerašnji neprijatelji odjednom vjerovati samo zato što je netko potpisao komad papira. A ni naš dvojac baš ne puca od veselja. Dom je pred kraj rata izgubio starijeg brata Carlosa, koji je Marcusu bio najbolji frend. I premda ih mi već godinama doživljavamo kao praktički nerazdvojne, ovdje se itekako osjeti da nakon Carlosove smrti još ne znaju što bi jedan s drugim. U prijevodu, na površini idila, a ispod površine duboki PTSP koji vuče praktički cijela populacija, skupa s veteranima. Upravo taj komadić realnosti koji nas dočeka na samom startu igranja dodatno diže Gearse iznad većine franšiza u akcijskom žanru. Likovi koje susrećemo i s kojima igramo su od krvi i mesa, a njihove reakcije na ono što se događa djeluju potpuno prirodno i razumljivo kad uzmete u obzir kontekst užasa i gubitaka već prošli u ratu.

I baš kao u pravom životu, mir i pokušaj da se izgradi drukčije (bolje) društvo kratko traju. U prvim Gearsima smo po ruševinama već gazili kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Ovdje su još upaljena svjetla po kućama i nekome je večera ostala na stolu. Kalona vam taman proda ideju da će se život vratiti u normalu, a onda se zemlja doslovno otvori pod nogama. Mi dobro znamo što izlazi van. no u tom trenutku, Marcus i Dom pojma nemaju.

Command and Control

Što se samog gameplaya tiče, Gearsi su i dalje Gearsi. Zaletimo se do zaklona, malo ćirnemo da vidimo odakle frcaju meci i onda, u maniri Boška Buhe (ili Mirka i Slavka, kako vam drago), bacimo granatu ili dignemo glavu i nekoga skratimo za njegovu. I tako od zaklona do zaklona, sve dok nam se netko ne pojavi s boka pa upregnemo motorku i podijelimo ga kao jednadžbu s dvije nepoznanice. To smo radili i prije dvadeset godina i, ruku na srce, gameplay pod The Coalitionom nije bogzna koliko evoluirao. Naravno, ako gledamo striktno objektivno, možda je bilo prostora za developere da preuzmu određene rizike i naprave nešto novo. Jel to uopće trebalo? Pa ako nas pitate, teško da bismo znali reći što bismo tu mijenjali. Sve je baš onako kako treba biti. Možete biti u najboljem zaklonu i svejedno biti u problemu jer vam iz njega pola protivnika uopće nije na nišanu. Možete se i zaletjeti naprijed pa usput doznati zašto je onaj komad zida iza vas zapravo bio sasvim dobar. A možete, naravno, probati sve nedoumice i nesuglasice s protivnikom riješiti motorkom, čisto da podsjetite i sebe i protivnika tko je glavni (op. a. i gdje je core zabava).

Ono što nam je ovdje zanimljivo jest koliko taj poznati ritam dobro sjedne uz početak same igre. Mi već znamo kako se igraju Gearsi te potencijalne mane i prednosti protivnika. Marcus i Dom tek trebaju skužiti što je to izgmizalo ispod Kalone i koliko će im ono što su naučili u prošlom ratu uopće pomoći. Pa kad se prvi put zalijepimo za zaklon, nama je taj pokret praktički refleks, a njima je to valjda jedina pametna stvar koju u tom trenutku mogu napraviti. I tu nam je sasvim jasno zašto je The Coalition ostavio provjerenu mehaniku na miru. Dovoljno je da nas igra opet natjera da dvaput pogledamo prije nego što se odlijepimo od zida. Hoćemo li stvarno pogledati dvaput prije nego što nas Locust skrati za glavu? E, to je već drugi par rukava.

No Prisoners

Kakav je multiplayer? U Versusu se i dalje igra klasično četiri na četiri, a ako ste kojim slučajem zaboravili koliko je Gnasher (ili narodski, „sačma”) neugodan izbliza tijekom „diskusije” s protivnikom, prvi će vam meč vrlo brzo osvježiti pamćenje. Gameplay je u multiplayeru malko življi, pa su i trka i bacakanje iz zaklona u zaklon malo brži. I da, već pogađate, u E-Dayu i dalje vrijedi ona stara. Ako izletite iz zaklona u krivom trenutku, vrlo vjerojatno ćete ostatak „diskusije” pratiti iz perspektive nekog drugog. Team Deathmatch je tu za ekipu kojoj je to sasvim dovoljno, dok u Demolitionu imamo bombu koju treba postaviti i obraniti pa se možda čak i dogovorite s frendovima tko će kamo (op. a. sretno s tim). Kad sve zbrojimo i oduzmemo, klasika od multiplayera.

E sad, ako smo kod kampanje rekli da se The Coalition nije imao potrebe petljati u provjerenu formulu, u Horde Siegeu se ipak malo više zaigrao. I dalje imamo valove Locusta i obranu koju valja postaviti prije nego što sve ode kvragu, samo što sada po istoj mapi tumaraju tri ekipe po četiri igrača. Možete odraditi svoje i krenuti prema izvlačenju, skrenuti po nagradu ili usput naletjeti na drugu ekipu koja se već nateže s nečim što je očigledno preveliko za njih četvero. Ima tu i hodanja između okršaja, pa ako vam je stari Horde bio gušt baš zato što ste s frendovima držali jedan komad mape dok vam ne ponestane municije ili živaca, jasno je zašto bi vam taj ritam mogao faliti. Ali kad se sve tri ekipe sjate na isto mjesto i odjednom više nitko ne zna tko je kome došao pomoći, e tu Horde Siege zvuči kao dobar razlog da se u Kalonu vratimo i nakon odjavne špice. Ova evolucija Horde moda nam je sjela, iako je možda propuštena prilika da se uz čisti co-op ponudi i opcija koja bi sve skupa zapaprila punokrvnim bratoubilačkim kaosom. Kako god, ponovit ćemo još jednom, multiplayer nam daje dosta razloga za povratak nakon kampanje.

The Wake of Sera

Vizualno gledano, E-Day je fantastičan pothvat ekipe iz The Coalitiona. Utegnuli su Unreal Engine 5 kako po pitanju performansi tako i po pitanju vizualne raskoši. Svijet Gearsa nikad nije izgledao uvjerljivije i baš se zbog toga osjeti sva težina situacije u kojoj su se našli naši protagonisti. Kalonu prvo vidimo čitavu, s punim ulicama, upaljenim svjetlima po stanovima i svim tim sitnicama koje odaju dojam da je grad nakon rata napokon krenuo nekamo. A onda prolazimo tim istim ulicama kroz dim i ruševine, dok kroz razvaljene zidove još vidimo kako je netko do prije par sati živio. I tu UE5 odradi možda i najbolji posao. Kad u polumraku još možete razaznati stol za kojim je netko trebao večerati, masakr koji su Locusti napravili dobije sasvim drugu težinu. Horor je u tome koliko je toga još uvijek prepoznatljivo. Bilo da igramo na Series X ili slabašnijem mu bratu S, E-Day je prepun detalja i, najvažnije od svega, vrti se glatko. Naravno, PC odnosi krunu u vizualima. Ako imate adekvatan hardver, igra može izgledati za koplje bolje, a možda i za dva ako baš-baš zabuljite u detalje.

Sa zvučne strane, ekipa iz The Coalitiona isto je odradila vrhunski posao. Rafali odzvanjaju ulicama Kalone, pod nogama krcka sve što je do maloprije bilo nečiji stan (ili lubanja), a kad se iz sve te galame probije zvuk motorke, znate da će netko vrlo brzo ostati bez prava glasa (i stasa). I oružje i situacija u kojoj ga koristimo imaju onu težinu koju od Gearsa očekujemo. Glazbu potpisuje Adam Lastiwka i, brat bratu, čovjek je pogodio Gearse u kost. U rijetkim trenucima spokoja, kad se lanac motorke smiri i krenemo po još streljiva, soundtrack dobije priliku da se razmaše dok mi gledamo sav taj horor i krvoproliće po Kaloni.

Dok nabijamo po gamepadu i skrivamo se iza zaklona, svaki potez gudala ili udar bubnja gura nas u sentiš sa zidom u koji smo zabili leđa u nadi da nas baš svaki metak neće pogoditi. A kad Marcus i Dom napokon mogu reći nešto jedan drugome bez deranja preko ratne zvučne kulise, dovoljan je jedan takt, ponekad i samo jedna nota, da osjetimo koliko toga još uvijek prešućuju. Kao i u prijašnjim Gearsima, soundtrack odrađuje lavovski posao. Od njega dobar dio atmosfere dobije na težini, a kroz njega se osjeti i što prolaze likovi s kojima proživljavamo sve te užase. Produkcija je na razini vrhunskih ratnih epova, a na kraju se sve svede na dva frenda koji su, koliko god se sranje oko njih zakuhalo, uvijek tu jedan za drugoga.

Burried

Kako vidite po datumu objave, recenzija dolazi s popriličnim odmakom od samog dana izlaska. Jedan od razloga (uz visoki standard ljenosti) je i želja da sagledamo širu sliku i općeniti dojam koji je E-Day imao. Iz tog razloga je uvod ove recenzije takav kakav je i slikovito opisuje trenutno stanje gaming industrije i očekivanja investitora/izdavača. I sad, imaju li Gearsi još uvijek ono zbog čega smo nekada bili spremni zagrebati duboko u minus da ih zaigramo? Ako nas pitate, imaju. Ako nas dodatno pitate, jel to stvarno baš tako. Odgovor je malo kompliciraniji. Jesu li Gearsi kada se uzme u obzir da su dostupni i na PC-u razloga da kupite Series X|S, moramo biti iskreni i reći u odnosu na cijene konzola trenutne…ne, nažalost nisu. Ako ste već vlasnik navedenih konzola, odluku o pozitivnoj odluci za kupnju možete donijeti bez mozga. Ukoliko imate GamePass, sve vam je zasigurno jasno.

O prodajnim rezultatima i uspjehu E-Daya već sve znate. Prodaja igre je po svemu sudeći podbacila (nešto preko 400k primjeraka) što je za jednu Xbox core franšizu potpuna mizerija. No, to ne mjenja činjenicu da pred nama imamo sjajne Gearse u maniri prva tri nastavka. Da, ovo su prvi post Epic Games Gearsi koji su zaista u punom smislu riječi “takvi” Gearsi. Hektolitri krvi, nesagledivo krvoproliće, testosteron i mačizam na izvoz uz riječnik kojima bi puritanci mjesecima ispirali usta sapunom. E sad, jel to ono što je publika tražila (jel postoji velika publika željna core Gearsa?), jel marketing kvalitetno odradio svoj posao, koliko je GamePass uzeo kruha iz usta developerima…to je zaista jedna šira tema, ali odgovor se donekle nazire u prodanim primjercima. Dodatna odluka da se igra ipak ne pojavi s vremenom na PlayStationu 5 muti vodu o punoj slici i potencijalnom uspjehu E-Daya na puno većoj platformi s neusporedivo više igrača. I tu se vraćamo na ono „Microsofte, e moj Microsofte” s početka. Ako ćemo se voditi kriterijima industrije u kojoj otkazi frcaju na sve strane, a studijima se budućnost važe po tome koliko je zadnja igra donijela, teško nam je biti optimističan oko The Coalitiona. Pogotovo kad je ekipa odradila ovako dobre Gearse, a mi se svejedno na kraju pitamo hoće li im to biti dovoljno.