Postoje igre koje igramo da bismo pobijedili, a postoje i one koje igramo da bismo se sjetili tko smo nekada bili. Mixtape, novi naslov australskog studija Beethoven & Dinosaur, ne samo da pripada ovoj drugoj kategoriji, već u njoj postavlja nove standarde koje ćemo godinama analizirati. Nakon psihodeličnog, intergalaktičkog rock spektakla The Artful Escape, razvojni tim pod kreativnom palicom Johnnyja Galvatrona spustio se na zemlju – točnije, na vreli asfalt i u prašnjave tinejdžerske sobe sjeverne Kalifornije kasnih devedesetih, kako bi nam isporučio sirovu, dirljivu i audiovizualno besprijekornu odu adolescenciji.

Posljednja noć koje se sjeća svaki milenijalac

Radnja igre smještena je u fiktivni, ali bolno prepoznatljiv gradić Blue Moon Lagoon. Vrijeme radnje – posljednja noć srednje škole. To je onaj specifičan, gotovo liminalni trenutak u ljudskom životu kada je prošlost još uvijek nadohvat ruke, a budućnost se nadvija nad vama poput nepreglednog, neistraženog oceana. Pratimo troje prijatelja koji su godinama bili nerazdvojni, a sada se suočavaju s činjenicom da njihova zajednička kazeta dolazi do kraja trake.

Stacey Rockford, glavna protagonistica i svojevrsni “Music Supervisor” vlastitog života, srce je ove priče. Njena opsesija glazbom nije samo hobi, već i njen način procesuiranja svijeta. Ona odlazi u New York kako bi ganjala snove u glazbenoj industriji, ostavljajući iza sebe djetinjstvo. Uz nju su Van Slater, opušteni “shaka brah” lik koji pod slojevima humora skriva nesigurnost glede budućnosti, te Cassandra Morino, djevojka iz stroge obitelji koja je bunt pronašla u ovom prijateljstvu.

Ono što Mixtape čini narativnim trijumfom je način na koji tretira sjećanja. Igra nije linearna kronologija događaja, već serija vinjeta pokrenutih predmetima, mirisima ili onim najmoćnijim okidačem – pjesmama. Kako sama Stacey u jednom trenutku kaže: “uskoro nećeš slušati muziku, slušat ćeš ono što si bio”. Svaka pjesma na njenoj pomno složenoj kazeti otključava fragment prošlosti, pretvarajući obične trenutke u nadrealne spektakle.

Emocionalna istina nasuprot suhoparnih činjenica

Jedan od najfascinantnijih aspekata igre je njezino razumijevanje psihologije sjećanja. U Mixtapeu, sjećanja su često preuveličana, pretvorena u legende koje grupa prijatelja prepričava godinama. To se najbolje vidi u gameplay segmentima.

Primjerice, sjećanje na bijeg od policije (ili samo strogog roditelja) u kolicima iz trgovine dok je Cassandra pijana unutra, u igri eskalira u holivudsku potjeru s desecima policijskih automobila, helikopterima koji obasjavaju grad i, u trenutku potpunog emocionalnog krešenda, dupinima koji skaču iz mora dok kolica lete s mola. To, naravno, nije objektivna stvarnost, već emocionalna istina onoga kako ste taj trenutak osjećali kad ste imali 17 godina – preuveličano, glasno, opasno i sudbonosno.

Igra nas vodi kroz čitav spektar tinejdžerskih iskustava, od sitnih delikvencija i krađe alkohola, preko dubokih filozofskih razgovora u “The Shitty Ritzu” (njihovom tajnom skrovištu), pa sve do onih tihih, melankoličnih trenutaka kada shvatite da se vaši planovi za budućnost ne poklapaju s planovima vaših najboljih prijatelja. Sukob između Stacey, koja želi ranije otići u New York, i njezinih prijatelja koji su očekivali zajednički “road trip“, služi kao katalizator za istraživanje trenja unutar grupe.

Gameplay kao emocionalni interpunkcijski znak

Ako od Mixtapea očekujete kompleksne RPG sustave, vještinu na kontroleru ili “Game Over” ekrane, bit ćete razočarani. Mixtape nije klasična igra, već je više iskustvo. No, to ne znači da je mehanika nebitna. Naprotiv, ekipa iz Beethoven & Dinosaura koristi gameplay kao alat za imerziju i to na gotovo savršen način.

Mehanike su raznolike i često jednokratne, slično filozofiji koju zagovara Josef Fares u svojim igrama. U jednom trenutku kontrolirate “fiziku jezika” u bizarnoj, ali simpatičnoj minigri prvog poljupca. U drugom, provodite sate (ako želite) bacajući žabice u jezero. Ova potonja aktivnost je neočekivano meditativna, jer preciznost kojom možete pogađati udaljene ciljeve dok sunce zalazi nad Blue Moon Lagoonom stvara osjećaj prisutnosti koji rijetki naslovi uspijevaju postići.

Interakcije su intuitivne – objekti označeni žutim sjajem guraju priču naprijed, dok sve ostalo služi za “upijanje vibre“. Možete birati koliko ćete se zadržati u nečijoj sobi, pregledavajući VHS kazete ili plakate na zidovima. Kontrole su fine, responzivne i prilagođene specifičnom tonu svake scene, bilo da se radi o tumaranju kroz video klub dok ste “pod utjecajem” ili o jednostavnom hodanju kroz šumu koje se, zahvaljujući glazbi, pretvara u osjećaj letenja.

Vizualna raskoš i estetika kolaža

Vizualno, Mixtape izgleda gotovo besprijekorno. Igra koristi specifičan stil koji podsjeća na stop-motion animaciju ili glinu, sa smanjenim framerateom koji likovima daje taktilnost i dušu. Ovaj stil, inspiriran filmovima poput, recimo, Spider-Man: Across the Spider-Versea, savršeno odgovara temi sjećanja – ona su pomalo isprekidana, rukom rađena i namjerno nesavršena.

Dizajn okoliša zaslužuje posebnu pohvalu. Sobe protagonista su prave male vremenske kapsule. Zidovi prekriveni posterima bendova, nasumično razbacane audio kazete, prazne boce piva i prljave čarape – sve to stvara osjećaj autentičnosti. Iako su sobe možda mrvicu prečiste za prosječnog sedamnaestogodišnjaka, razina detalja u svakom kutku je fascinantna.

Igra se ne boji eksperimentirati s medijem. Povremeno ćemo vidjeti ubacivanje live action snimaka, dokumentarističkih isječaka ili potpunu promjenu stila u crno-bijelu tehniku kada ton priče postane melankoličan. Ovi prijelazi su fluidni i doprinose osjećaju da pregledavate nekakav digitalni spomenar ili kolaž jednog odrastanja.

Srce koje kuca u 4/4 taktu

Nemoguće je pisati o ovoj igri, a da se soundtracku ne posveti barem trećina teksta. U Mixtapeu, glazba nije pozadinska kulisa koju ili čujete ili ne čujete. Ona je punokrvni lik, narator i emocionalni vodič. Popis licenciranih pjesama je zapanjujuće kvalitetan i morao je koštati pravo bogatstvo, ali Annapurna Interactive ovdje definitivno nije štedjela.

Imamo sve, od post-punka Joy Divisiona (čija pjesma “Love Will Tear Us Apart” prati jedan od najemotivnijih trenutaka u igri) i melankoličnog trip-hopa Portisheada, pa sve do euforičnog alt-rocka The Smashing Pumpkinsa, The Curea i Lusha. Čak i kultni klasik Stana Busha, “The Touch”, nalazi svoje mjesto, evocirajući čistu energiju osamdesetih koja je još uvijek odjekivala u devedesetima.

Način na koji igra uvodi ove pjesme je majstorski. Stacey često probija četvrti zid, obraća se izravno igraču i predstavlja pjesmu kao da smo u njezinoj glavi  – ili ona u našoj. To stvara intimnu vezu između igrača i likova. Čak i ako nikada niste čuli za “shoegaze” ili niste odrastali u tom periodu, univerzalnost osjećaja koje te pjesme prate, poput čežnje, pobune, prve ljubavi ili straha od nepoznatog, nadilazi sve generacijske granice. Glazba ovdje oblikuje vaše emocije kao glinu u toplim rukama.

Tinejdžerska tjeskoba i univerzalnost iskustva

Scenarij Johnnyja Galvatrona izbjegava zamke cringe dijaloga koje često viđamo kada odrasli pokušavaju pisati tinejdžere. Likovi u Mixtapeu su “šarmantno jadni” na onaj način na koji smo svi bili u toj dobi. Njihovi razgovori o tome hoće li ljudi koji se vraćaju s fakulteta biti “dosadni i disocirani” ili Slaterovo hvalisanje svojom “divljinom” od tri dlake na licu, zvuče nevjerojatno autentično.

Igra je nevjerojatno ljubazna prema “angst” tinejdžeru koji čuči u svima nama. Ona ne ismijava tu dramatičnost, već je prihvaća kao ključni dio ljudskog iskustva. Onaj osjećaj kada sjedite u autu, gledate kroz prozor dok kiša pada i zamišljate da ste u glazbenom spotu – Mixtape to pretvara u razinu igre. To je priznanje da su ti trenuci, ma koliko nam se kasnije činili blesavima, bili temelji naše osobnosti.

Najunikatnije iskustvo godine

Mixtape traje tek nekih tri – četiri sata, ovisno o tome koliko se želite prepustiti sporednim aktivnostima. Ta duljina je savršena. Igra ne gubi na tempu, ne ponavlja se i udara točno tamo gdje treba. Ovo je landmark naslov koji dokazuje da igre mogu biti više od puke zabave ili “proizvoda“. Mixtape je iskustveno umjetničko djelo i igra koja vas tjera da razmišljate o ciklusima života, o rupi u srcu koji nastaje pri svakom velikom pozdravu, i o činjenici da smo, unatoč godinama, još uvijek oni isti ljudi – ako to odlučimo biti.

U konačnici, slobodno možemo reći da je ekipa iz Beethoven & Dinosaura još jednom uspjela uhvatiti munju u bocu. Bez imalo pretjerivanja, Mixtape je topao zagrljaj, bolan šamar nostalgije i najljepša kazeta koju ćete ove godine preslušati. Točka!

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.