Za one „malo starije“, čija sjećanja sežu u sredinu devedesetih, originalni Screamer iz 1995. godine, iza kojeg je stajao talijanski studio Graffiti (danas poznat kao Milestone), bio je oličenje arkadne jednostavnosti. Nudio je uzbudljive staze sa uobičajena tri kruga, sjajnu rock glazbu i čistu potragu za idealnom putanjom. Kao odgovor na naslove koje su nam u to vrijeme donosili SEGA i Namco, ova nekadašnja PC ekskluziva nudila je vizualnu raskoš bez potrebe za skupim arkadnim automatima. Trideset godina kasnije, Milestone se vraća svojim korijenima, ali umjesto očekivanog nostalgičnog remastera, pred nama je radikalna, gotovo neprepoznatljiva reinterpretacija koja odbacuje gotovo sve osim samog imena.

Milestone, studio koji smo desetljećima trpali u ladicu „pouzdanih, ali predvidljivih simulatora“ zbog njegovog rada na MotoGP i Monster Energy Supercross serijalima, ovim naslovom pokušava izvesti najhrabriji manevar u svojoj povijesti. Novi Screamer više nije samo racing igra, već i interaktivni anime spektakl koji se besramno oslanja na estetiku naslova kao što su Redline ili Initial D, pokušavajući pomiriti hardcore fiziku s apsurdnim, visokooktanskim senzibilitetom japanske animacije. To je kocka koja bi manje vještom studiju odmah ispala iz ruku, no Milestone ovdje demonstrira neočekivanu samouvjerenost, pretvarajući zaboravljeni PC klasik u distopijsku viziju budućnosti u kojoj su gume jednako važne kao i neuralni implantati. Ovo je igra koja ne samo da redefinira franšizu, već pokušava i redefinirati što arkadni raceri mogu biti u modernoj eri, osobito u vrijeme kada vladari žanra, poput Burnouta ili Need for Speeda, spavaju svoj dugogodišnji zimski san.

Visokooktanska melodrama u Neo Reyu

Zaboravite generične izbornike i suhoparna prvenstva. Srce novog Screamera je The Tournament, narativni monstrum koji se proteže kroz više od sedamdeset epizoda, kombinirajući vizualnu novelu s vrhunskim animiranim sekvencama koje potpisuje slavni Polygon Pictures. Radnja igre vodi nas u Neo Rey, futurističku metropolu natopljenu neonom, korupcijom i mirisom spaljene gume, gdje misteriozni domaćin poznat kao Mr. A organizira ilegalni turnir s nagradnim fondom koji varira od 20 do nevjerojatnih 100 milijardi dolara.

Ono što Screamer izdvaja od bilo kojeg modernog racing naslova je način na koji tretira svoj ansambl likova. Umjesto jednog protagonista, igra nas stalno šeta između različitih frakcija – od osvetoljubivih Bansheeja koji traže pravdu za smrt svoje liderice Quinn Connolly, preko pop-zvijezde Ritsuko koja traga za istinom o pogibiji ljubavnika, pa sve do beskrupuloznih korporativnih vozača Anaconda Corpa. Svaki od petnaest likova nosi emocionalni prtljag koji bi posramio i najteže sapunice – oni su traumatizirani, bijesni i često nepodnošljivo glasni u svojoj patnji. Tu je čak i simpatični corgi koji nosi Gurren Lagann sunčane naočale i vozi automobil, služeći kao bizaran podsjetnik na apsurdnost svijeta koji je Milestone stvorio.

Narativni uređaj koji pokreće cijelu stvar je Echo, tehnologija koja omogućuje vozačima da prežive katastrofalne sudare, pretvarajući smrt u puku mehaničku neugodnost. Ovaj respawn sustav ugrađen je direktno u tkivo priče, čineći svaku trku brutalnim gladijatorskim natjecanjem. Međutim, Milestoneov pristup priči pati od viška ambicije. Dijalozi su česti, dugi i ponekad zamorni, a tempo radnje se u prvih deset sati kreće brzinom puža. Ipak, postoji nešto fascinantno u odluci developera da implementiraju Universal Language Translator (ULT) – mehanizam koji omogućuje likovima da govore svoje maternje jezike, od ruskog i japanskog do irskog dijalekta prepunog psovki, dok se međusobno razumiju putem neuralnih čipova. To daje igri autentičan, globalni osjećaj koji rijetko viđamo, a glasovna gluma, predvođena Troyem Bakerom, Lori Alan i Marom Junot, u većini slučajeva uspijeva prodati ovu visokooktansku dramu, unatoč povremenim robotskim ispadima u izvedbi sporednih uloga.

Twin-Stick balet i mehanička tiranija

I dok je priča srce novog Screamera, njegove mehanike predstavljaju hladni, precizni operativni sistem koji ne trpi amatere. Screamer odbacuje tradicionalni model upravljanja u korist Twin-Stick modela koji će mnoge, barem u prvih deset sati, natjerati na rub očaja. Ovdje osnovno skretanje lijevim analogom gotovo da ne postoji – automobili se ponašaju kao masivni prekooceanski brodovi sve dok ne ovladate desnim analogom, koji služi za iniciranje i precizno kontroliranje kuta drifta.

Ovaj sustav, podsjećajući na Inertial Drift ali s kompleksnošću modernog borbenog sustava, zahtijeva potpunu rekalibraciju vozačkog mozga. Prvih dvadesetak sati u Tournamentu su vježba u poniznosti. Udaraćete u zidove, gubićete živce na 90-stupanjskim krivinama koje kao da su ispale iz F-Zero košmara i psovati AI koji pati od “Mario Kart 64 sindroma” jer će vam protivnici disati za vratom bez obzira na to koliko savršeno vozili. Čak i na srednjoj težini, igra ne dopušta greške, a “rubberbanding” protivnika ponekad djeluje kao osobna uvreda developera.

Međutim, kada se desi onaj famozni „klik“, Screamer se pretvara u najangažiraniju racing igru današnjice. Igrači moraju upravljati Echo sustavom, koji se dijeli na dvije ključne resursne trake – Sync i Entropy. Sync (plava traka) se puni uspješnim mijenjanjem brzina – mehanikom „Active Shift“ koja je na neki način inspirirana „Active Reload“ sustavom iz Gears of Wara  i služi za aktivaciju boosta. Entropy (ružičasta traka) omogućava Strike napade, kratke ofanzivne proboje koji privremeno eliminiraju konkurenciju.

Vrhunac svega je Overdrive, ultimativni boost koji vas pretvara u vatreni projektil sposoban da prođe kroz protivnike, ali uz rizik da, ako pogriješite milimetar, uništite sopstveno vozilo. Upravljanje ovim resursima dok balansirate između dva analoga pri bolesnim brzinama stvara tenziju koju rijetko koja moderna arkada može replicirati. To je multitaskerski san i istovremeno vizualna kakofonija koja od vas zahtijeva lock-in fokus kakav industrija zabave rijetko traži. Dodatni sloj kompleksnosti daju specifične vještine likova i sustav Corpora sinergija, čime igra opasno zalazi u teritorij hero igara.

Estetika destrukcije i tehnički sjaj

Vizualno, Screamer izgleda istovremeno i impresivno i unikatno i, što je još važnije, vrti se besprijekorno u stabilnih 60 sličica u sekundi. Cel-shaded stil koji je Milestone odabrao nije samo estetski hir, već i svojevrsna nužnost koja pomaže igraču da se snađe u kaosu Neo Reya. Igra koristi modernu low-poly estetiku prožetu bogatim teksturama i dinamičnim osvjetljenjem. Staze su vizualno stimulativne i raznolike, od neonom okupanih gradskih ulica do sprženih pustinja, gustih šuma i urbanih futurističkih metropola, iako kvaliteta osvjetljenja zna varirati, pa su određene dionice ponekad previše tamne ili zasljepljujuće svijetle, što otežava navigaciju pri brzinama od 400 km/h.

Modeli vozila su fascinantni i unikatni. Svaki automobil reflektira osobnost svog vozača, od masivnih “muscle” strojeva Anaconda Corpa do elegantnih sportskih jurilica Hine i njezinog tima. Audio dizajn je podjednako agresivan. Zvuk motora koji se “pati” pod pritiskom Echoa, popraćen energičnim soundtrackom koji miksa punk, rock, emo i techno, stvara atmosferu koja vas tjera da stisnete gas jače nego što bi trebali. Iako će neki igrači smatrati glazbu previše bučnom, ona je inherentni dio identiteta igre – naporna je i potpuno predana svom senzibilitetu. Također, posebna pohvala ide haptičkim sposobnostima i vibraciji DualSense kontrolera, koji prenosi svaki “shift” i svako struganje o zidove direktno u dlanove, pružajući taktilni feedback koji je neophodan za savladavanje Active Shift mehanike.

Unatoč tehničkom sjaju, igra nije bez vidnih ožiljaka. AI protivnici znaju biti nepravedni, a ciljevi u kampanji su često fundamentalno nelogični. Primjerice, igra će od vas tražiti da uništite određenog protivnika tri puta, što vas prisiljava da namjerno usporite i ostanete na začelju, a zatim da nekim čudom pobijedite u utrci. Takvi “posljedični” ciljevi kvare čistu radost utrkivanja i djeluju kao arhaični relikti dizajna iz neke druge ere.

Naslijeđe ispisano dimom i vatrom

Screamer je rijedak primjer igre koja ima jasnu, beskompromisnu viziju i ne boji se otuđiti dio publike kako bi je ostvarila. Milestone je uzeo staro ime i oko njega sagradio novi svijet koji više duguje modernoj anime kulturi nego originalu starom trideset i kusur godina. Screamer je igra koja vas kažnjava, zbunjuje i umara, ali vas istovremeno nagrađuje osjećajem postignuća koji je gotovo zaboravljen u žanru arkadnih utrka.

Ako tražite laganu zabavu u stilu Mario Karta, Screamer će vas sažvakati i ispljunuti u prvom krugu. No, ako ste spremni uložiti vrijeme u ovladavanje njegovim hirovitim sustavima, bit ćete nagrađeni jednim od najuzbudljivijih racing iskustava generacije, pa i dalje. Sa svojim manama u tempu priče i povremenim nepravdama u težini, Screamer ipak uspijeva isklesati vlastitu nišu – on je dokaz da evolucija ne mora uvijek značiti pojednostavljenje. Stoga, ako tražite vrhunsku arkadnu utrku koja će vas istovremeno i namučiti i oduševiti kao što je to, recimo, svojevremeno činio Burnout 3: Takedown, ne tražite dalje!

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.