Prije dugih šesnaest godina, kultni Limbo je redefinirao pojam cinematičnih platformera, otvorivši  vrata minimalističkom pripovijedanju u kojem su tišina, kontrast i mehanika svedeni na osnovne impulse postali glavno estetsko oružje. Sa svojom narednom igrom, INSIDE, studio Playdead je postavio postulate koje su u godinama iza nas mnogi pokušali replicirati – neki poput, recimo Tarsiera i igre Little Nightmares, s većim uspjehom, dok je ipak više bilo onih koji su bezuspješno pokušali oponašati danski studio. Danas je pred nama Deer & Boy, debitantski naslov francuskog studija Lifeline Games koji pod izdavačkom palicom kuće Dear Villagers pokušava ući u tu istu, estetski pretrpanu arenu.

U vrijeme kada industrija zabave pati od kroničnog nedostatka originalnih ideja, ovaj naslov cilja na provjerenu formulu – asimetričnu emotivnu vezu između čovjeka i životinje u svijetu, pritisnutom teškom osobnom traumom. No, dok se tržište često zadovoljava površnim PR objavama o “igrivim animiranim filmovima” i “emotivnim putovanjima“, zadatak naše kritike jeste ogoliti ideju igre i njene mehanike i vidjeti stoji li iza prekrasne fasade doista pamtljivo interaktivno iskustvo ili samo još jedan derivativni projekt koji previše prepisuje od svojih uzora, poput novijih žanrovskih srodnika kao što su, recimo, Planet of Lana ili Bramble: The Mountain King.

Anatomija tišine i metafora o dječaku koji bježi od tuge

Narativni kostur igre otvara se scenom koja postavlja jasan, iako ne pretjerano suptilan tonalitet. Neimenovani dječak bježi kroz prozor svoje kuće u gluho doba noći, pazeći da ne privuče pozornost osobe koja unutra tromo sjedi ispred televizora. Njegov prvi cilj je improvizirano spomen-obilježje, osvijetljeno svijećama i ukrašeno fotografijama, posvećeno preminuloj voljenoj osobi. Kada nebo “pukne” i snažan pljusak ugasi svijeću koju je dječak donio u znak sjećanja, njegov poraz je potpun. Sklonivši se pod obližnju autobusnu stanicu, dječak susreće lane koje je jednako izgubljeno. Pravi zaplet, međutim, nastaje tek nešto kasnije kada odjekne fatalni hitac lovca – majka laneta je ubijena, a dva siročeta ostaju prepuštena jedno drugome, vezani zajedničkom boli i potpunom ovisnošću o međusobnoj zaštiti.

Ova trauma i gubitak pokreću asimetričnu suradnju u 2.5D okruženju, gdje dječak u početku fizički nosi lane u svom ruksaku, što mu drastično ograničava kretanje, dok životinja s vremenom raste, razvija se i dobiva vlastite magične moći. Lifeline Games donosi vrlo hrabru i rigidnu odluku – u igri nema niti jedne izgovorene ili napisane riječi. Cjelokupna priča, koja u prosjeku traje između četiri i šest sati, ovisno o igračevom zapinjanju za okolinu, ispričana je isključivo neverbalno, kroz vizualni jezik, pokrete i zvuk. Likovi komuniciraju uzdasima napora, prigušenim kricima straha i autentičnim životinjskim glasovima. Taj “pokaži, a ne reci” pristup funkcionira izvrsno u prvoj polovici igre, gradeći iznimno intimnu atmosferu, dok linearna struktura, u kojoj se radnja doslovno i metaforički kreće slijeva nadesno, sugerira pokušaj bježanja od tuge.

Međutim, narativ gubi koheziju kako se približavamo finalu. Autori u priču uvode nadnaravni element – mističnu ljubičastu tvar, poznatu kao dark matter, koja postupno proždire i inficira svijet, pretvarajući obične šumske zvijeri u monstruozne neprijatelje. Ta manifestacija dječakove unutarnje traume i procesa žalovanja pred kraj preuzima primarnu ulogu, gurajući u drugi plan predivan zemaljski odnos dječaka i životinje te uvodeći treći entitet – dječaka sazdanog od te iste tame. Taj završni preokret ostavlja prilično zbunjujući dojam. Granica između onoga što je stvarno i onoga što je tek projekcija dječakovog traumatiziranog uma ostaje previše mutna, ostavljajući nas pred odjavnom špicom s osjećajem da je scenarij podlegao jeftinom nadnaravnom misticizmu nauštrb utemeljene ljudske drame.

Arhaične kutije i frustracija u sjenama

I dok je narativni dio donekle uspješan u prenošenju melankolije, mehanička petlja Deer & Boya pati od ozbiljnog zamora materijala. Svaka minuta provedena s kontrolerom u rukama donosi snažan osjećaj već viđenog. Igra se oslanja na standardne platformerske zagonetke i rudimentarne sekvence šuljanja. Na samom početku, kada je jelen još uvijek malo lane koje dječak nosi u svom ruksaku, mehanika koristi asimetriju težine. Dok nosi lane, dječak je trom, ne može skočiti daleko niti se povući na visoke platforme. Zbog toga ste prisiljeni ostaviti ruksak na tlu kako biste riješili prepreku, no igra vas odmah kažnjava ako se previše udaljite – ekranom se počnu širiti jezive ljubičaste sjene koje signaliziraju dječakov panični strah od samoće.

Kada dječak spusti ruksak, gameplay se svodi na najbazičnije žanrovske klišeje poput guranja drvenih trupaca i rudarskih kolica, povlačenja industrijskih poluga, pritiskanja podnih prekidača te razbijanja krhkih drvenih pregrada radi prolaska u idući kadar. Kako vrijeme prolazi, a jelen raste kroz dirljive scene, on postaje aktivan partner. Igrač upravlja dječakom i izdaje izravne naredbe, što jelena pretvara u autonomnog asistenta. Kao mlada životinja, jelen se može provući kroz uske procijepe u pozadini i aktivirati prekidače do kojih dječak ne može doprijeti. Kasnije, kao odrasli jelen sa snažnim rogovima, on koristi svoju snagu i magiju kako bi čistio tamu i rušio teške barijere, dok dječak s druge strane i dalje gura objekte i penje se na platforme.

Zvuči fluidno na papiru, ali u praksi sustav pokazuje ozbiljne pukotine. Kontrole kretanja odraslog jelena u naprednijim, vertikalnim sekvencama postaju izrazito trome i neintuitivne. Životinja zapinje za geometriju okoliša, gubeći onu prirodnu gracioznost koju sugerira vizualni stil. Najgori dio iskustva svakako su stealth sekvence. Igra konstantno traži da se skrivate iza objekata u pozadini dok neprijatelji, bilo da je riječ o ljudskim građevinarima na gradilištu ili pak zaraženom, kolosalnom vepru, okreću glavu s jedne na drugu stranu. Prozor za prolazak kroz njihovo vidno polje u nekoliko je navrata postavljen toliko rigidno i usko da se igranje pretvara u frustrirajući proces pokušaja i pogrešaka. Kada se tome pridodaju osnovni neprijatelji iz kanalizacije, jednooka stvorenja koja ispaljuju laserske zrake, i završne mehanike s dječakom od tamne tvari koje su objašnjene toliko manjkavo da ćete nekoliko minuta doslovno buljiti u ekran pokušavajući shvatiti koja nova pravila igra nameće, jasno je da je mehanička petlja napravila nekoliko koraka unazad u odnosu na moderne standarde žanra.

Slikarsko platno i orkestralni krik

Ono što igri nedostaje u pogledu mehaničke inventivnosti, Lifeline Games je trostruko kompenzirao na polju prezentacije i režije. Vizualno, Deer & Boy izgleda apsolutno senzacionalno. Autori su kreirali prekrasan 3D svijet koji vješto koristi prednosti 2.5D perspektive, stvarajući impresivan osjećaj dubine i trodimenzionalnosti, iako je samo kretanje strogo linearno. Svaka regija kroz koju naš duo prolazi, od suncem okupanih, zelenih šuma, preko turobnih i klaustrofobičnih kanalizacijskih sustava, pa sve do nadrealnih, ledom okovanih špilja i industrijskih željezničkih stanica, djeluje kao pažljivo ručno oslikano platno.

Ovaj osebujni vizualni stil i rukom crtani 3D okoliš funkcioniraju potpuno bez UI elemenata na zaslonu, što drastično pojačava imerziju. Istovremeno, audio dizajn spaja žive instrumente, poput klavira i gudačkih instrumenata, s bogatim atmosferičnim zvukovima iz prirode. Krajnji rezultat ove audiovizualne sinergije očituje se u iznimno visokoj imerziji, premda ona sa sobom nosi i povremeno gubljenje orijentacije u prostoru. Sve važne informacije prenesene su suptilnim vizualnim znakovima u samom okolišu. Primjerice, rubovi litica koje dječak može uhvatiti blago su označeni svjetlijom bojom, dok rogovi jelena počinju svjetlucati jarkom plavom svjetlošću tek kada je njegova magična sposobnost čišćenja tame ponovno spremna za korištenje. Ta igra svjetla i sjene, gdje se blještavi plavi tonovi jelenove magije miješaju s dubokim, vrtložnim ljubičastim nijansama korupcije, stvara estetski kontrast koji graniči s najljepšim trenucima Pixarovih ili Disneyjevih ostvarenja.

Zvučna komponenta jednako je impresivna i obavlja lavovski dio posla u prenošenju emocija. Glazbena tema, izvedena s pravim instrumentima s naglaskom na violine, drvene puhačke instrumente i sjetne klavirske dionice, savršeno prati ritam radnje. Tijekom mirnih trenutaka, poput predivne, kontemplativne sekvence u kojoj dječak i jelen sjede na rubu jurećeg vlaka i promatraju mjesec dok životinja lagano naslanja glavu na dječakovo rame, glazba pruža nježan, melankoličan zagrljaj. U napetim trenucima potjere, kada duo bježi od čopora zaraženih vukova kroz duboki snijeg, partitura eksplodira u masivan orkestralni krik potpomognut grmljavinom bubnjeva, što je intenzitet kakav se rijetko viđa u ovakvim indie naslovima.

Svemu tome pridonosi vrhunski dizajn zvuka. Svaki korak dječaka koji gazi kroz ljepljivo blato, odjek kapi vode u špiljama, šum vjetra u krošnjama i, nadasve, dirljivi, krhki glasovni signali koje jelen ispušta, postavljeni su s nevjerojatnom preciznošću. Ipak, ova audiovizualna raskoš ima i svoju tamnu stranu. Estetska rješenja povremeno previše zamagljuju samu igrivost, a pojedini interaktivni elementi, poput drvenih trupaca koje dječak mora gurnuti ili objekata namijenjenih jelenu, toliko se stope s bogatom pozadinom da postaju nevidljivi, što dovodi do nepotrebnog lutanja i kvarenja ritma u inače vrlo jednostavnoj igri.

Šarmantno, ali nije Limbo..

Deer & Boy je naslov koji pati od klasičnog sindroma rascjepa ličnosti u indie produkciji. S jedne strane, riječ je o estetskom trijumfu, audiovizualnom djelu koje pršti od prekrasnih animacija i glazbenih dionica koji tjeraju suze na oči, što potvrđuje i iznimno emotivan završetak. S druge strane, kada spustimo zavjesu te predivne prezentacije, ostajemo s mehanički tromim, derivativnim i duboko predvidljivim puzzle platformerom koji ne nudi apsolutno ništa novo u žanru kojim već godinama suvereno vladaju znatno promišljeniji naslovi. Njegova priroda privući će mlađu publiku ili one koji tek ulaze u svijet igara kao umjetničkog medija, no prekaljeni veterani koji traže izazov za reflekse ili intelekt ostat će razočarani. Umjesto modernog klasika u kojeg smo se trebali bezuvjetno zaljubiti, dobili smo igru koja nas je uspjela tek – šarmirati.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.