Postoji neobična, gotovo opipljiva nostalgija koja obavija prve godine ovog milenija. Bilo je to zlatno doba PlayStation 2 generacije, era u kojoj su platformeri kao što su Jak and Daxter, Ratchet & Clank i Sly Cooper dominirali tržištem, postavljajući standarde kretanja, humora i čiste, iznimno zabavne igrivosti. Bili su to naslovi koji se nisu stidjeli svoje šarene estetike, ali su ispod površine nudili kirurški precizne mehaničke petlje i svjetove u koje se bilo lako zaljubiti. Između te ere i moderne industrije uzeo se golemi jaz. Platformeri su postupno potisnuti na margine, prepuštajući primat masivnim open world RPG-ovima i online pucačinama, dok su zastavu žanra nastavili nositi tek rijetki giganti poput Nintendovog Super Maria ili Insomniocovog Ratcheta koji je, iako iznimno rijetko, znao izroniti iz mora zaborava i nakratko nas zabaviti.

Upravo u taj međuprostor stupa Duskfade, najnoviji projekt španjolskog indie studija Weird Belug, tima koji broji svega nekoliko zaposlenika i koji nam je ranije podario šarmantni Clid the Snail. Njegov novi naslov od samog je početka u marketingu najavljivan kao “ljubavno pismo klasičnim 3D akcijskim platformerima”. U eri u kojoj se termin “ljubavno pismo” često koristi kao jeftina krinka za nedostatak vlastite kreativnosti, prilično je osvježavajuće svjedočiti projektu koji svoje uzore ne nosi samo kao estetsku značku, već kao duboko analizirani temelj. Duskfade se opasno približava opusu Square Enixa i Disneyjevoj estetici, gdje je utjecaj Kingdom Heartsa toliko očigledan da graniči s parodijom, od siluete protagonista do same konstrukcije oružja. No, usijeca li ovaj naslov vlastiti identitet u stijenu žanra ili ostaje tek simpatični eho prošlosti?

Zupčanici, oblaci i gorka pilula odrastanja

Priča Duskfadea vodi nas u Tearfeld, fantastični svijet gdje magija i clockpunk mehanika egzistiraju u delikatnoj ravnoteži. U središtu radnje je Zirian, poletni i pomalo djetinjasti znanstvenik u radionici koji živi u mirnom gradu Tick Townu, nastanjenom simpatičnim, oblačastim bićima zvanim Cloudies. Unatoč šarenoj i gotovo bajkovitoj vizualnoj prezentaciji koja na prvi pogled sugerira naslov namijenjen isključivo mlađem uzrastu, Duskfade u svojoj srži nosi iznenađujuće tešku i emotivnu tematiku. Radnja započinje gubitkom djeda, autoritativne i voljene figure u životima Ziriana i njegove sestre Allire.

Kada Allira, u pokušaju da razumije drevne mehanizme, uzrokuje katastrofalnu eksploziju, svijet se doslovno raspada u fragmente. Izgradnjom tajanstvenog i masivnog Satnog tornja koji lebdi nad gradom, vrijeme staje, a Allira ostaje zatočena u njegovoj unutrašnjosti. Toranj je okovan s pet masivnih lanaca, a na Zirianu je da krene u avanturu kroz 20 različitih regija kako bi razbio sidra tih lanaca, ponovno pokrenuo protok vremena i spasio sestru. Na tom putu društvo mu pravi Cuckoo, drska, glasna i mehanizirana ptica koja donosi prijeko potreban dinamični balans Zirianovoj dobošarskoj i doborodušnoj naravi.

Ono u čemu Weird Beluga briljira u ovoj igri, jeste njen narativni ritam. Priča ne prepričava suhoparne “save the princess” klišaje – ona je suptilna, ali duboka studija žalovanja, suočavanja s gubitkom i tranzicije iz djetinjstva u zrelost. Dok se odrasli igrači mogu lako dosjetiti predvidljivih zapleta, emocionalni odjek epizoda i tematski slojevi o tome kako nas grčevito držanje za prošlost spriječava da krenemo naprijed djeluju izrazito katarzično. Zirian kojeg vodimo na početku ove avanture potpuno je drukčija osoba od one s kojom dočekamo odjavnu špicu nakon nekih 10 do 15 sati igranja. Pripovijedanje je vješto razbijeno između rijetkih, ali produkcijski impresivnih glasovno odglumljenih i animiranih sekvenci te tekstualnih dijaloga koji grade iskreno i uvjerljivo prijateljstvo između Ziriana i Cuckooa.

Balet u zraku i nespretni udarci na zemlji

Tamo gdje Duskfade uistinu briljira, a gdje se ujedno najviše osjeća duh zlatnog doba platformera, jeste dinamika kretanja i dizajn razina. Osjećaj kontrole nad Zirianom doista je fantastičan. Igrač od samog početka ima pristup responzivnom duplom skoku, air-dashu i hvatanju za rubove, pri čemu se zamah napada može iskoristiti za dobivanje dodatne vertikalne ili horizontalne udaljenosti. Razine su dizajnirane poput otvorenih igrališta koja konstantno nagrađuju znatiželju. Kako napredujete kroz četiri glavne grane koje vode do lanaca tornja, otključavate nove mehanike kretanja – kuku za hvatanje, krila za lebdenje te divovski sunčani sat koji služi kao daska za grindanje po tračnicama.

Sve te sposobnosti prirodno su utkane u ekosustav okruženja. Spajanje vožnje po tračnicama, pravovremenog izbačaja kukom, lebdenja kroz zračne struje i završnog doleta na udaljenu platformu pruža nevjerojatan osjećaj fluidnosti i adrenalina. Dizajn nivoa, od uskih i linearnih izazova do masivnih otvorenih prostora poput kristalnih rudnika Starstone ili podvodnih ruševina Clockwork Academyja, potiče eksperimentiranje. Štoviše, iznimno precizne kontrole dopuštaju spretnijim igračima da improviziranim kombinacijama napada dosegnu škrinje s blagom čak i prije nego što formalno otključaju potrebnu sposobnost.

Nažalost, novčić ima i svoju drugu stranu, a ona se zove borba. Zirian u borbi koristi Minutero – mač oblikovan poput kazaljke na satu koji se pri izvođenju teških napada transformira u masivno njihalo, uz podršku Cuckooa koji ispaljuje projektile. Iako sustav nudi lagane i teške napade, odbijanje protivničkih projektila natrag na izvor te specijale poput Chronoblasta ili usporavanja vremena nakon savršeno tempiranog izbjegavanja, borba vrlo brzo postaje repetitivna. Animacije udaraca znaju biti krute i preduge, a nedostatak raznovrsnih kombinacija primarnim oružjem primorava igrača da se tijekom većine okršaja osloni na monotonu taktiku “udari-izbjegni-udari“. Problem dodatno naglašava loše izvedena lock-on kamera koja u manjim Arenama borbu pretvara u kaotično i nespreretno iskustvo.

Ipak, iznimka unutar borbenog sustava su okršaji s bossevima. Razvojni tim je ovdje povukao genijalan potez – umjesto klasičnog udaranja po njihovom health baru dok se isti u potpunosti ne isprazni, bossevi u određenim fazama postaju potpuno neranjivi i pretvaraju cijelu arenu u opasni poligon. Igrač je tada stavljen pred utrku s vremenom u kojoj mora iskoristiti sve svoje novootključane platformerske sposobnosti kako bi svladao prepreke, prekinuo razorni napad protivnika i ponovno ga otvorio za štetu. Ti su susreti napeti, vizualno impresivni i fantastično spajaju obe polovice igre.

Sakupljanje predmeta i Metroidvania elementi u teoriji zvuče odlično, jer u Tick Townu možete kupovati kozmetičke skinove, preuređivati izgled mača, hvatati odbjegle mačke ili sakupljati novčiće za kompletiranje albuma sa sličicama. Međuim, u praksi je ovaj sustav opterećen teškim i zamornim backtrackingom. Igri drastično nedostaje pregledna mapa ili tracker sakupljenih predmeta po regijama budući da su informacije o sakupljenim stvarima dostupne isključivo na točkama za fast travel. Kada tome dodate da su mnogi predmeti zaključani iza sposobnosti koje dobivate tek nakon osam ili više sati igranja (poput, recimo, čekića), povratak u ranije regije pretvara se u nasumično mukotrpno lutanje napamet.

Čarolija svjetla, satnog mehanizma i zvučnih valova

S tehničke i estetske strane, Duskfade je pravi vizualni bombon. Iako se sa stajališta čiste grafičke snage jasno vidi da se radi o indie igri, njena art-direkcija, paleta boja i rad sa svjetlom stvaraju spektakularne prizore. Vizualni stil vješto spaja elemente bajke, steampunka i klasične fantasy animacije. Skyboxovi koji doslovno prikazuju podijeljeni nebo na dan i noć, ovisno o tome koliko ste lanaca razbili, fantastičan su primjer pripovijedanja kroz sam dizajn svijeta.

Dizajn protivnika, čudnovatih crnih stvorenja zvanih Inkies, varira od prilično generičkih mrlja do iznimno kreativnih opasnosti, poput čarobnjaka koji panično mašu rukama dok prizivaju vatrene kugle s neba. Posebnu pohvalu zaslužuje dizajn bosseva – vizualne manifestacije poput Despaira, s masivnim okovom oko vrata i rukama koje ga grčevito drže, predstavljaju vrhunac praktične i upečatljive umjetnosti na ekranu. Unatoč povremenom vizualnom neredu u trenucima kada se na ekranu nađe previše efekata magle, iskri i kristala, performanse na PlayStation 5 konzoli ostaju iznimno stabilne.

Zvučna strana iznimno dobro pritišće emotivne i akcijske pedale. Glazbena podloga se tečno prebacuje iz spokojnih, melankoličnih melodija u bučne, epske kompozicije tijekom borbi u opservatoriju ili na vrhovima planina. Iako glazbene teme nisu nužno takve da ćete ih zviždati mjesecima nakon igranja, svoj posao stvaranja atmosfere odrađuju besprijekorno. Glasovna gluma, uz nekoliko sitnih oscilacija u sporednim dijalozima, na visokoj je razini, pri čemu glumica koja daje glas Alliri iznosi izvanrednu, dirljivu izvedbu koja nosi kompletan emotivni teret priče.

U duhu vrhunskih PS2 platformera!

Da još jednom naglasimo, Duskfade nije igra koja donosi revoluciju u žanr 3D platformera, niti je to bila namjera njenih autora. Umjesto toga, studio Weird Beluga stvorio je samouvjeren, iznimno šarmantan i duboko emotivan akcijski platformer koji služi kao spomenik jednoj prošloj, jednostavnijoj eri gaminga. Njegove mane, prvenstveno kruta borba, nespretna kamera pri zaključavanju ciljeva i zamorni backtracking uzrokovan izostankom mape, jasni su pokazatelji ograničenih resursa malog tima. Unatoč tome, vrhunski osjećaj kretanja, maštovit dizajn razina, spektakularne borbe s bossevima i priča koja govori o prihvaćanju gubitka čine ovaj naslov jednim od najugodnijih iznenađenja godine. Duh akcijskih platformera PS2 ere i dalje živi, a Duskfade dokazuje da pogled unatrag ne mora značiti i ostajanje u prošlosti.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.