Square Enix u posljednje vrijeme suvereno vlada JRPG scenom svojim zaštićenim HD-2D stilom, stoga je bilo samo pitanje vremena kada će ova prekrasna sinergija oštrih 16-bitnih piksela i modernih svjetlosnih efekata iskoračiti iz okvira tradicionalnog, poteznog JRPG koncepta. Gledajući fantastične naslove kao što su Octopath Traveler, iznimno uspješni Star Ocean: The Second Story R ili taktički briljantni Triangle Strategy, nostalgijom začarana publika s pravom je maštala o trenutku kada će taj isti vizualni tretman dobiti dinamične akcijske avanture s pogledom odozgo. Taj eksperiment je napokon pred nama, a zajedničkim snagama potpisuju ga Square Enix i razvojni tim Claytechworks.

The Adventures of Elliot: The Millennium Tales stiže kao direktno, neprikriveno ljubavno pismo zlatnoj eri u kojoj su industrijom vladali klasici kao što su The Legend of Zelda: A Link to the Past, Secret of Mana, Falcomov kultni serijal Ys ili nezaboravna, mračna Alundra s originalna PlayStationa. U trenutnom pejzažu u kojem industrija zabave prečesto pati od zamornog gigantizma, hiperprodukcije i naslova koji troše stotine milijuna dolara samo da bi ponudili generičke svjetove, Elliot pokušava redefinirati retro formulu. On nudi zrelo, rafinirano i mehanički fokusirano iskustvo namijenjeno publici koja pamti vremena kada su mašta i precizan dizajn mehanika bili važniji od broja poligona na ekranu. Rezultat ovog truda je iznimno čvrst, fluidan i pametno osmišljen naslov koji uspijeva u potpunosti oživjeti duh “dobrih starih vremena“, iako ga nekoliko očitih i pomalo lijenih dizajnerskih kompromisa sprječava da sjedne na sam tron svojih povijesnih uzora.

Evolucija avanture kroz ugodne i predvidljive vremenske petlje

Smješten na kontinent Philabieldia (čije ime neodoljivo, gotovo komično podsjeća na stvarnu Philadelphiju, ali probajte ga pročitati pravilno iz prve ako ste faca), The Adventures of Elliot nas bez puno okolišanja baca u ulogu naslovnog junaka, prepoznatljivog po crvenom čarobnjačkom šeširu širokog oboda i dobro izlizanim putnim čizmama. Elliot je, doslovno i profesionalno, avanturist u Kraljevstvu Huther – posljednjem uporištu čovječanstva koje je potpuno izolirano od vanjskih prijetnji, divljih zvijeri i agresivnih plemena. Ta sigurnost počiva na moćnoj magijskoj barijeri, koju unutar dvorca neprekidno casta i održava princeza Heuria, žrtvujući vlastitu slobodu radi spasa naroda. Kada se nadomak gradskih zidina, na svega pet minuta hoda, otkriju misteriozne drevne ruševine, kralj Hichard zapovijeda Elliotu da istraži potencijalnu opasnost. Unutar tih zaboravljenih zidina, naš protagonist otkriva Vremenska vrata, artefakt koji mu omogućuje skakanje kroz stoljeća i svjedočenje ključnim povijesnim trenucima kraljevstva. Kako žanrovska tradicija nalaže, kraljevski savjetnik i ministar Kaifried ispada beskrupulozni negativac koji odlučuje preuzeti kontrolu nad vratima kako bi prepisao prošlost za vlastitu korist, primoravajući Elliota na dugotrajno putovanje kroz četiri različite ere kako bi spasio i sadašnjost i budućnost.

Narativno gledano, igra pati od sindroma bolne adekvatnosti i pretjeranog igranja na sigurnu kartu. Sve je ovdje iznimno korektno, zapakirano u ugodnu formu koja zrači toplinom, no ako od ove priče očekujete duboke psihološke profile ili šokantne moralne sive zone, ostat ćete gladni intrigantnog sadržaja. Likovi funkcioniraju kao bazični žanrovski arhetipovi, a sam Elliot je postavljen kao bezgrešni kavalir i akcijski ekvivalent Acea Rimmera – muškarac kojeg zvijeri opravdano poštuju, a žene vole, ali koji istovremeno pati od kroničnog nedostatka scenarističke kompleksnosti i dubljih mana koje bi ga učinile pamtljivijim.

Glavnu kampanju je do konačnog bossa moguće privesti kraju za manje od 20 sati, što je za standarde RPG žanra prilično kompaktno i brzo. Međutim, prava snaga scenarija i zrelost pisanja zapravo leže u sporednim zadacima i opcionalnom sadržaju koji drastično produljuje vrijeme igranja. Ti zadaci unose elemente uzročnosti kroz vrijeme i donose prekrasne, gorko-slatke moralne pouke koje se pamte dugo nakon gašenja konzole. Bilo da se radi o spajanju otuđenih glazbenika kroz stoljeća, prenošenju posljednjeg pisma palog vojnika njegovoj obitelji ili putovanju u prošlost kako biste reprogramirali robotske čuvare i time suptilno promijenili obiteljski moto jedne loze iz “mislim samo na profit” u “ljudi su na prvom mjestu”, ove minijature pružaju nevjerojatan šarm. Upravo ti tiši trenuci, popraćeni predivnim dijalozima i sjajnim ilustracijama koje potpisuju Naoki Ikushima i Yukihiro Kajimoto, daju igri dušu koja joj u glavnoj, predvidljivoj radnji ponekad nedostaje.

Borbena simfonija pod pokroviteljstvom Magicite kockanja

Tamo gdje narativ ostaje u svojoj komfornoj zoni, mehanička petlja pokazuje zube i donosi istinsku kreativnu slobodu. Kada su u pitanju gameplay i gameplay mehanike, The Adventures of Elliot se ponaša izuzetno responzivno, oštro i energično, savršeno pogađajući onaj brzi ritam karakterističan za najbolje dane akcijskih RPG-ova s kraja devedesetih. Igrač u svakom trenutku može opremiti bilo koja dva oružja od ukupno sedam dostupnih tipova, koji uključuju mač, koplje, teški čekić, lančani srp, boomerang, bombe i luk, te ih mapirati na zasebne gumbe za napad. Svako oružje posjeduje specifičnu težinu i domet, a mehanika punjenja napada izravno podsjeća na Secret of Mana, gdje pronalazak naprednijih i moćnijih verzija oružja otvara prostor za još ubojitije razine udaraca. Borba vas aktivno tjera na oprez kroz dinamičan combo sustav, a eliminacija neprijatelja bez primljenog udarca linearno podiže količinu ispuštene valute i dragocjenih fragmenata, pretvarajući čišćenje mobova u napetu arkadnu igru u kojoj se greške skupo plaćaju.

Najbolja dizajnerska odluka razvojnog tima je potpuno izbacivanje klasičnog skupljanja iskustvenih bodova, dosadnog grindanja nivoa i kompliciranog craftinga. Kompletna progresija lika zaključana je isključivo iza pronalaska opreme, dijelova posuda za zdravlje i genijalnog Magicite sustava. Skupljanjem Magicite fragmenata s palih neprijatelja, kod posebnog trgovca kroz vrlo zabavnu i zaraznu gacha mehaniku nasumično izvlačite dragulje podijeljene po klasama kvalitete. Ti se dragulji potom ugrađuju u Magicite Box ograničenog kapaciteta (koji se može proširivati) i otvaraju prostor za duboko, eksperimentalno slaganje teorijskih builduova kakvo se rijetko viđa u ovom žanru. Možete spojiti dragulj koji dramatično povećava radijus eksplozije bombe s onim koji iza detonacije ostavlja lokve žive lave, ili pak opremiti luk i bombe (koji inače imaju strogo ograničenu municiju) specifičnim perkovima koji smanjuju vrijeme punjenja i omogućuju gotovo beskonačno rešetanje. Igra je u ovom segmentu iznimno fer –  sustav vas često nagrađuje novim draguljima, a duplikati vam vraćaju dio uloženih fragmenata, potičući vas da konstantno testirate nove taktike.

Dodatnu dubinu i taktičku težinu gameplayu daje vaša sitna suputnica, vila Faie, koja se pojavljuje nakon dugog uvodnog čina u kojem vas princeza Heuria pasivno liječi na daljinu. Dolaskom Faie gubite besplatne izvore zdravlja, ali dobivate nevjerojatan set ofenzivnih, defenzivnih i navigacijskih alata. Faie možete slobodno kontrolirati desnom gljivicom na kontroleru, što solo igračima u početku može djelovati blago nezgrapno, iako igra nudi i asimetrični kooperativni mod u kojem drugi igrač preuzima njezinu ulogu, te postupno učite pet moćnih magija. Te magije uključuju paljenje protivnika, sprint, stvaranje klonova ili pak teleportaciju koja privlači Elliota na njezinu poziciju. Ove mehanike savršeno sinergiraju s Elliotovim arsenalom – primjerice, napredni Warp vas čini nevidljivim na nekoliko sekundi, što je idealno za pozicioniranje iza leđa neprijatelja i nanošenje razornog udarca teškim čekićem.

Faie također služi i kao vaš osobni sustav oživljavanja na licu mjesta. Ona će vas podići iz mrtvih u zamjenu za Tul (in-game valutu), no kvaka je u tome što cijena svakog idućeg uskrsnuća drastično i progresivno raste sve dok ne odmorite na idućem stajalištu. To stvara sjajnu tenziju jer stalno morate kalkulirati hoćete li novac potrošiti na prijeko potrebne napitke, proširenje Magicite utora ili ga čuvati kao osiguranje za teške boss borbe koje na višim razinama težine znaju biti prilično izazovne. Sami dungeoni su kompaktni i pametno dizajnirani kroz petlje, podijeljeni na male shrine zagonetke za dijelove zdravlja i vremenske gauntlete, lišeni frustrirajućeg lutanja, s boss protivnicima koji su, na opće oduševljenje, ranjivi gotovo sve vrijeme (osim u rijetkim fazama imunosti), iako točno dva bossa u igri bez ikakvog očitog razloga čine mehaniku pariranja štitom apsolutno obveznom za prolaz.

Najveće razočaranje i najočitiji korak unazad u cijeloj igri leži u samom dizajnu svijeta. Iako koncept putovanja kroz četiri različite ere na papiru zvuči monumentalno i nelinearno (smještajući se negdje između A Link Between Worlds i Chrono Triggera), razvojni tim je potpuno propustio kapitalizirati na konceptu vremenske uzročnosti i promjene okoliša. Biomi, koji variraju od zelenih polja, preko pustinje na jugu, močvara na zapadu i zaleđene tundre na sjeveru, vizualno su i strukturalno gotovo identični kroz sva vremenska razdoblja. Osim glavnog grada koji se dramatično mijenja ovisno o eri u kojoj se nalazite, ostatak mape pati od teškog recikliranja assetsa i zamaskiranog backtrackinga, gdje u prošlosti posjećujete identične špilje nadajući se da će se ovaj put u kutu pojaviti škrinja koja u budućnosti ne postoji. Okoliš se ne mijenja drastično, flora i fauna ostaju iste, pa ako ne pogledate u kut ekrana koji vam govori u kojoj ste godini, vrlo lako možete zaboraviti u kojem vremenu se Elliot uopće nalazi.

Audiovizualna poslastica i neshvatljiva škrtost sinkronizacije

Vizualna prezentacija u prepoznatljivoj HD-2D maniri izgleda točno onako kako doliči Square Enixovim visokim standardima. Riječ je o iznimno ugodnom, estetiziranom spoju niskopoligonalnog 3D svijeta i oštrih, detaljnih pikseliziranih spriteova koji stvaraju stopostotni osjećaj nostalgije spojen s modernim tehnikama osvjetljenja i sjenčenja. Igra s tehničke strane radi besprijekorno. Framerate ne opada čak ni u trenucima kada je ekran potpuno zakrčen masivnim eksplozijama bombi, rojevima neprijatelja i magičnim efektima koji lete u svim smjerovima. Jedini sitniji vizualni prigovor ide na račun lošije preglednosti u iznimno gustim šumskim područjima s puno detalja, no takvo što je doista rijetko.

Zvučna komponenta je, s druge strane, podijeljena između apsolutnog autorskog genija i neshvatljive produkcijske manjkavosti. Glazbeni soundtrack koji potpisuju Tomohiro Nakamachi i Yuto Moritani iz studija Imagine je pravo remek-djelo, prepuno pamtljivih, epskih i sjetnih tema koje savršeno prate ritam avanture i ostaju u glavi satima nakon igranja. Nasuprot tome, engleska glasovna gluma je nevjerojatno neujednačena i predstavlja ozbiljan minus. Dok Elliot i Faie zvuče korektno, ostatak glumačke postave pruža performanse koje variraju od jedva prolaznih do bolno ukočenih, robotskih i neprirodnih, što je prilično nedopustivo za naslov u 2026. godini iza kojeg stoji ovako velik izdavač. Dodatno, Faie pati od sindroma prebrbljavosti, njezino repetitivno i visokotonsko komentiranje otvaranja mape (“Let’s see… where are we?”) ili prigovaranje kada Elliot primi štetu (“Have you considered using your shield to block?”) počinje opasno iritirati i parodirati zloglasnu Navi iz Ocarina of Time. Srećom, igra u opcijama nudi mogućnost smanjivanja frekvencije njezinih replika, promjenu izbornika magije na brzi pritisak gumba, kao i prebacivanje na superiornu japansku glasovnu opciju koja u potpunosti i instantno rješava problem prezentacije.

Još jedan HD-2D hit!

The Adventures of Elliot: The Millennium Tales ne pokušava ponovno izmisliti ARPG žanr, niti se trudi sakriti izvore iz kojih crpi svoju očitu inspiraciju. Njegovo naslijeđe u industriji videoigara neće biti definirano narativnom revolucijom niti kompleksnim scenarijem, već činjenicom da je uspješno dokazao kako predivna HD-2D estetika ima fantastičnu i svijetlu budućnost izvan okvira poteznih i taktičkih RPG-ova.

Izbacivanjem modernog balasta poput zamornog skupljanja resursa za crafting i uvođenjem pametnih, dubokih gameplay sinergija između oružja, magija i Magicite dragulja, Claytechworks je isporučio naslov koji iznad svega poštuje slobodno vrijeme i inteligenciju zrelijeg igrača. Unatoč propuštenoj prilici s dizajnom vremenskih razdoblja, određenom stupnju recikliranja mapa i slabijoj engleskoj sinkronizaciji sporednih likova, ovo je iznimno zabavan, dinamičan i fluidan križanac akcijske avanture i RPG-a koji apsolutno zaslužuje mjesto na disku svakog igrača koji je odrastao uz legendarne 16-bitne klasike i želi ih iskusiti u modernijem ruhu.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.